izgubljena nada

Zasto uvijek jos…???
Kad se udaris necime po prstu—boli boli jako iiiii onda nakon jednog vremena i bol je manja i manja—te onda nakon toga boli te tek onda ili bas onda kad se ponovno udaris na isto mjesto—vecina nas opsuje nesto kao—uf joj schit kud bas po istom mjestu-grrrrrrrrrr
Da bas tako i opet sam se udario-boli boli-molis boga da prestane boljeti-i onda te boli malo manje-Samo u ovom slucaju bol je smjestena negdje duboko u mojim grudima-mom prsnom kosu-mom srcu ili tu negdje—nesto kao struji,pretace se ko tekucina—grize ko kiselina a bol se siri cijelim grudnim kosem.Nisam ni znao da tu unutra ima toliko mjesta.
Svaki udisaj me podsjeca na bol a ni duboko disanje ne umanjuje tu bol—dapace sto dublje dises osjecas da i ta bol ima duboke korijene—pozelis si da prestanes disati—ma ja pozelis si da sve stane pa i ta bol.Da gutas i gutas i potiskujes tu bol dublje i dublje negdje ispod svih onih zatrpanih stvari—ma to ti izgleda ko na nekom prasnjavom tavanu-gdje si nabacao starer i nepotrebne stvari---ma netrebaju ti ali neka se nadje.Zao ih ti je baciti skroz—zelis ih za uspomenu-zelis ih da te podsjecaju na one dane—da na one dane kad ti je bilo lijepo—da ono lijepo je nestalo-stvari su se pohabale istrunule-osusile i savile-poblijedile odlijepile—pokupile su prasinu i miris ---ne sjecas se njihovog punog sjaja samo onaj osjecaj boli kada si znao da je kraj-kada si patio –samo taj osjecaj je ostano neizbljedjen-on je jednako jak-on jednako mirise i on te jednako gusi i tisti kao i onih casova kada si se uvijao u boli i suzama.
Zasto uvijek jos..???
Nakon tolikog vremena-zasto iskapamo-prekapamo po starim stvarima—zasto nam treba taj kontakt sa prosloscu-zasto nesvjesno trazimo bas taj bol.Hocemo li oziviti ono sto je bilo prije te boli-hocemo li naraviti iz mrtvih stvari zivog stvora—obicno napravimo zombija-frankensteina a ne ono sto smo htjeli ozivjeti.Dali zelimo sa tom spodobom otici u najdublji dio mraka i praviti se ko da smo na suncu-svjetlu  ili samo u toj tmini daleko ispred sebe promatramo ko na kino platnu ono sto je bilo-kao neki film koji nema veze s nama.
Zasto je ta bol tako ziva-i zasto me ta bol jede—zar nije sve pojedeno—zar nisam otupio-postao imun.Zasto se nisam navikao zivjeti s tom boli-zasto nisam mazuhista pa da mi ta bol pase-da uzivam u njoj-da se kroz tu bol praznim.
O da zna biti i normalnih dana-kada sunce grije ptice cvrkucu—i voda ima ugodan okkus—ali tada podmuklo iza coska dodje ta bol ko sepava spodoba iza ugla—ko kuga koja ceka na svoju zrtvu.
Zasto uvijek jos...???
Uzivam i koketiram sa zivotom?Zasto se ne klanjam kultu smrti-jer to je moja a i nasa sudbina—to ce sa sigurnoscu doci i to je onda konacno i zauvijek-to je nasa sudbina kojoj se nemozemo oteti—ali zasto onda tezim zivotu—jos tih nekoliko godina—a smrt je konacna i vjecna---to nije logicno.
Zasto investiramo u poznanstvo i ljubav-kad prijateljstvo i ljubav nije vjecno-to je tako prolazno—svaki dan se budim sa novom nadom a idem spavati sa razocarenjem—jos jedan dan bez ljubavi a dana ima sve manje—stvarno steta prozivjeti  i jedan dan bez ljubavi i srece.
Da radujem se novom poznanstvu i odmah placem u sebi i slavim rastanak—ako se rastanak moze slaviti?Zasto nemogu ko cigo kad mi ide lose radovati se jer poslije loseg dolazi dobro.
 

Ne da mi se čitati tvoj blog dosadan je a i nick ti je katastrofalan.Ne javljaj mi se više!

Zauzvrat fantastican si....