izlijev

opet sam ogladnio, onako, bolesno ogladnio. apetit je upravo napuhnut ko muda mladog redovnika. nema mi mira ako u sebe ne utrpam najmanje pet sati čarobnog ljeskanja tonova piana i razigranih basova, preko čega vijugaju trube poput poludjelih slonova u kaosu na ulicama benaresa. Chicago Underground koji  stvara snovite prizore veoma intenzivnih boja. Kompozicije krcate egzotikom, kroz koju bi svako malo prošarali freejazz izleti, poluplesni beatovi i nenametljiva psihodelija zamuljanih i razvučenih nijansi, koje se prelijevaju u šarenim tonovima lebdeći poput dima kroz slabašno osvjetljenje prostora. Efektna podloga na kontrabasu dobiva  na dinamičnosti basgitarom zbog improvizacijskog pristupa, kojim se poigrava basist. Dražesni prijelazi iz snažnih turbulencija u mirno valjanje valova; ljupko, šarmantno i, rekao bih čak i puteno pridjevi su kojima ću krstiti taj jazz, koji uvijek diskretno iskače iz svojih vlastitih tračnica općeći tako s elementima raznoraznih glazbenih pravaca. pa onda donna lee sax quartet, bramm wurli, miles davis, boilers, szillard mezei... ili mekani, blagi zvukovi koji teku uz valovite ritmove i tanahna suzvučja fluida u ambijentu kao što je to rococo rot. Ganger, post rock kompozicijski promišljen, profinjenog zvuka i bogatog ritma; bend koji vas baca u trans vodeći vašu podsvijest po polaganim uzletima gitarskih dionica i naglim, točno konceptualiziranim zaokretima u sfere ritmičkog talasanja tonova, koje bubnjevi tjeraju na postepeni razvoj prema ponovnim uzletima u snovite predjele bogate imaginacije. Pa Amon Tobin, lik čija glazba u sebi sadrži najrazličitije elemente kakve elektronika može imati a da ne zapada u tipičnu eksperimentalu. Egzotične melodije i divlji ritmovi, prštanje u pozadini i filmska glazba, jazz dionice i etno svirke. To i hrpa drugih imena su sile, koje su polako, ali sigurno oblikovale mene kao glazbenika. doborovoljno se predajući utjecajima, izbjegavam kopiranje i imitiranje. Nalazim, malo po malo, svoj izraz koji je rastao poput bebe u skrivenim dubinama mojih fluidnih iznutrica: poniranjem u njih, proričem sam sebi vlastitu sudbinu. Dakako, to je maglovito proricanje, mutno i neodređeno, ali u intuitivnom smislu poprilično egzaktno. Uskoro će početi učestala putovanja, veći broj kontakata, razni susreti treće vrste, maleni događaji mističnih značenja... Neka se ne izrode pitanja o spoznajama, jer su nepotrebna. U svakom pitanju leži odgovor. To me uči ona dobra stara dvorska luda, koja obitava u mračnim odajama moje asimetrične osobnosti.
 
 

Vrlo zanimljivo pišeš.