Take Me As I Am

Jednog zimskog subotnjeg prijepodneva na špizi prošetali su kao par i to je bilo to.
Pogledao sam za njima u čuđenju i samo mahnuo rukom. Kao, neće to potrajati. Ali za vraga. Bio sam u krivu.
Ovaj puta, spontano priznah sam sebi. Hvala bogu! Malo sam razmišljao, što mi je tako važno promaklo u te silne dane u kojima smo se sretali.
U plesnoj školi ON je bio smiješan čovjek, da čovjek ! Ljudina, navjek u prekratkim i premalenim hlaćama koje su mu nezgodno žuljale cjelokupan sadržaj  pa su ga iz tog razloga neki zvali i «sex mašina». Radio je negdje neki potpuno nezvučan posao u nekoj posve lijevoj firmi. Neslavno je živio na minimalcu i redovito mi plaćao pola od cjelokupnog iznosa. Toliko je i plesao.
Više je stajao po strani i nagledavao komade koji nisu gledali njega. Komentirao ih je zajedno s ostalim «starim momcima» mrmljajući sebi u bradu. Izgledao je kao da nikada nije  bio iskreno zainteresiran za druženje.
 
ONA, profesorica francuskog koja je odoljevala raznorazinim njoj posve prizemnim uletima i pokušavala cijelokupno svoje postojanje postaviti na neki viši nivo... avec... nešto što nitko nije shvatio Baš nikad,  jer je sa svojih 43 i sasvim pristojim tijelom bila jedinstveno nedostižna. Bacala je duge poglede prema jednom šarmatnom vrckastom vršnjaku koji je bio na sve to apsolutno hladan. Prokleto muško. Nakon nekog vremena, povukla se sa tugom u očima ne spominjući ništa niti dajući do znanja da je patila. Jednako nasmijana u svojoj zum-zum tehnici sasvim se mirno nosila s tim nikad javno označenim odbijancem.
 
I onda pras! Usred ničeg, stvorio se par.
Dane i dane proveli su u istoj prostoriji, ONA se nakon sata obično pridružila društvu koje bi izašlo još nekud van, poplesalo i družilo se, dok je ON u maniri poznatoj svima ostao u lokalnoj birtiji sporstskog centra zagledan u klasično nedostupno poprsje mlade konobarice odsutnog pogleda negdje iznad vrha boce karlovačkog. Svatko u svom svijetu. Na prvi pogled reklo bi se da ih ništa nije moglo spojiti.
ONA je ponekad znala zabrijati na koju predstavu i u kazalište a njega se u gradu naprosto niegdje nije moglo sresti.
Sada, nisam mogao da se ne okrenem i pogledam ih još jednom. Omotala se oko njega kao lijana a on ponosan, ponosniji od tetrijeba pri udvaranju bacao je sasvim drugačije svoje duge noge u prostor. Ne mogah ne postaviti si pitanje, kako su zapravo ovo dvoje sasvim različitih ljudi , srodni jedino po godinama jednog dana, odlučili krenuti zajedno. Šetao sam ulicama i još su mnogi ljudi prošli mimo mene i ja sam prošao mimo njih, ali nitko kao taj par meni zapravo dobro poznatih ljdudi, nije mi privukao pažnju.
U čemu je bila tajna?? Dali su se jednog jednog jutra probudili usamljeniji nego inače ili su se jednog dana nasmijali jače nego obično.
Možda je jedne večeri neka zvijezda snažnije zasjala i pokazala im put? Neopisivo je to. Život je pun iznenađenja, zaključih i pođoh dalje.
Pokušao sam se prisjetiti njihovih lica. Njuškica koje su nespretno zbog razlike u visini pokušavali približiti jednu drugoj.
Bili su sretni. Nekako tada, pade mi na pamet, da bi možda od sveg više, zapravo to trebalo biti važno. Zašto? Ne znam niti sam? Možda nikada neću niti saznati, a možda i nije bit u tome da ja saznam. Možda je dovoljno da oni znaju. Prolazilo je vrijeme. Ja sam još uvijek u skladu sa svojim navikama zanao ponekad prošetati subotnjom špitzom i pronjuškati po gradu sjedeć na nekoj terasi, besciljno ispijajuć kavu. Ljudi su prolazili, moda, lica, noviteti....
Jednog jutra ugledao sam NJEGA. Iznenadio me. Više nije imao prekratke i preuske hlače, nije više bio smiješno ošišan pri čemu bi njegov i tako neobičan profil izgledao još neobičnije. Bio je sasvim lijep. Onaj isti neprivlačni, dapaće odbojini muškarac, kojeg su se žene i djevojke klonile, sada je nosio sasvim komotne hlače u kojima je sve stajalo na svom mjestu,  jaknu , džemper u tonu..
Urednu frizuru i pogled u očima smiren i blag. S njegove desne strane koračala je ONA ponosno ga gledajući. Smijali su se i komentirali. U jednom momentu poskliznula se i izgubila ravnotežu, ON je pridržao i pridignuo zaštitnički. Na njihovim licima vidjela se i bila je samo i jedino SREĆA

julijo...ooooo, julijo!!!

e, nisu zvali....:(

:)

SF :)

nije istima... ne sf...istina:)

I tako su oni živjeli sretno do kraja svijeta... i još malo duže :). Ma Julijeta to vjerojatno i je tako, jer svatko si želi i traži sreću... a neki je eto uspiju i pronać... konačno! Lijepa priča, nema šta :)... pozdrav ti :)*

ma nije istima ;)

Jako ljepa priča. Moram priznati. ČA je je :)

stvar odluke... u svakom slucaju; lijepo :)

ha, ovo je baš fino ispripovijedano :)