izlijev

Vrludao sam ulicama bez pravog cilja, nemiran, uzbuđen, uopće potpuno hiperaktivan. Stisnuo sam se kao konzerva, ruke nabio u džepove do koljena, jurio ulicama ravnog pogleda; i kao u transu, gotovo da ništa nisam zapažao od okoline, samo bez veze švrljajući gradom s cijelim rojem misli u glavi, odjednom sam se našao u nekakvoj birtijetini, tamnoj i bučnoj birtijetini gdje ste dim mogli komotno nožem rezati a svaku i najmanju misao izgubiti u brundanju dubokih glasova, grubih basova što su vibrirali bezbojnim prostorom poput motora na izdahu. I jedva se probivši do šanka, tek što me konobarica (postarija žena sa poigravajućim brkovima) pitala što pijem, već sam dobio nagli instinktivan poriv da odmah izletim van (ali prije nego što sam izašao suknuo sam dupli pelin i povukao cigaretu u pet titanskih dimova!). Našavši se ponovno na ulici zapljusnula me ona nova atmosfera poput povratne informacije razornog značaja za globalni misaoni sistem. Osjetih da me netko vuče za nogavicu; to me molio osakaćeni beskućnik koji je ležao na pločniku da mu udijelim nešto sitnog. Stisnuo sam mu šaku sitniša u ruku i odletio dalje, uskoro se već našavši u knjižnici. Zašto sam upao ovdje? Što tražim? Što želim i kako? Bit će da sam izgledao neobično blesavo, onako stojeći na ulazu, jer me knjižničar promatrao s određenim nepovjerenjem, a mir, ona smrtna ozbiljnost tamo što je naređivala na beskompromisnu asimilaciju dok sam pogledom opipavao nebrojene redove knjiga, pojačala je odmah onaj dobro poznati roj misli do kritične točke napuknuća. I tada je onaj ukočeni knjižničar još više izbuljio svoje okice na moju malenkost, jer sam se odjednom nacerio i prijateljski mu mahnuo rukom, a već u sljedećem trenutku sam stupao po knjižnici kao prikriveni gestapo, uzimao knjige, brzo ih prelistavao, od police do police idući napuhnut kao paun sa majmunskim osmijehom na faci namještenim potpuno svjesno i namjerno. Tek što bi koju primio i otvorio, odmah bi ju vratio i zgrabio sljedeću, a sve što sam pročitao bilo mi je neobično smiješno. «Znate», usiljeno se smijuljila Madie, «srce mi je zaigralo, kad sam čula klavir. Već vas…» pisalo je kad sam otvorio «Bijelog pauna», i ja se u mislima nadovežem: «Već vas želim tako dugo zaskočiti i projahati na vama uzduž i poprijeko sve poljane našeg krasnog, da upravo rajskog krajolika!» Zaskočiti i projahati, vitlati lasom i urlikati. Želimo još! «Uz to, ako je nemoguće ono što je lišeno mogućnosti, ono što ne nastaje bit će nemoguće nastajati; i onaj tko o…» umovao je dobri stari Aristotel, a ja, kao i svaki istinski kupac vrijednih potrepština za stabilnu egzistenciju najpametnijeg kičmenjaka na planeti, nastavih: «… onaj tko o mogućem misli da je nemoguće, taj nemoguće da će ozbiljiti svoje mogućnosti u punoj mjeri svojih mogućnosti.» Hop! Evo me brzinom vjetra na drugoj polici: «Shizofrenija simpleks ili jednostavna shizofrenija obično počinje rano, neprimjetno, polagano, «šuljajući se»…» Šuljajući se. Kao nindža u mraku, kao profesor na ispitu, kao murjak u civilu, kao inspektor u dućanu, i kao što sam se ja tamo šuljao po knjižnici s rukama na leđima, s očima na posjetiocima, s mozgom na lijepim guzicama, s tijelom na mislima… Šuljao sam i šuljao, pozorno motrio i pažljivo osluškivao, kao Peter Selack u Pink Panteru. Gospođo, mogu li vam pomoći? Žena me je zbunjeno gledala, a ja sam iznad njenog ramena čitao u sebi: «Ako želite dostići višu razinu svjetlosti, vaš fokus sada mora biti usmjeren još točnije i preciznije u sunce koje ste si vizualizirali. Ali ako prethodno niste odstranili svu negativnu energiju, onda će…» - Gospođo – rekoh uljudno i uglađeno – nemojte ovo čitati. Svijest je termometar visoke osjetljivosti, a um atmosfera. Ali sve je to ionako totalno mračno, tako da je najpametnije da, ili probijemo stratosferu, ili da idemo jesti salatu. Vidite…- Gospodine – začuh ozbiljan i prijekoran glas; to me knjižničar pita što izvodim. Što? Pa tražim Baudrillarda, naravno. Možete li mi pomoći? Može, ali moje ponašanje mu se niti najmanje ne sviđa. – Bit ću dobar. – rekoh, na što me on samo sumnjičavo odmjerio i otišao nesigurnim korakom, pogledavajući preko ramena da vidi što radim. «Odlazi cijela metafizika. Nema više zrcala bića i privida, zbilje i njezinog koncepta… Dimenzija simulacije je genetička minijaturizacija… Gospodari simulacija i mi više nemamo pravo na retro, na fantomatsku i parodijsku rehabilitaciju svih referenata…» Rečenice iz te Baurdillardove knjige sa intrigantnim naslovom «Simulakrumi i simulacija» hopsale su mi po mozgu još cijeli dan, a posebno jedna rečenica: To je hiperzbilja, sintetički proizvod što isijava kombinatorne modele u hiperprostoru bez atmosfere. I kasnije, dok sam bio u pošti i stajao u govornici, brojevi što sam ih htio okrenuti raspršivali su se na hiperzbilju, sintetičke proizvode i kombinatorne modele, sve bez ikakve ljudske ili životinjske ili biljne, uopće, poznate, svjetske atmosfere. Čitajući narednih dana tu knjigu, slike koje su se uobličavale u meni ličile su na ogroman skup cijevi, zupčanika, isprepletenih žica, sve u nekakvom divovskom laboratoriju koji se proteže uzduž i poprijeko cijelog vidika. A dok sam o tome razgovarao s Damirom i Dmitrijem na cugi, jeza hladna i ljigava poput pipka mi je prožimala tijelo u kontinuitetu neprekinutih minijaturnih elektrošokova. - Tu se bilo kakva realnost nameće kao antirealnost. – smatrao je Damir – Čudovišno, sintetički, besmisleno… Sjećaš se onog dijela o hipermarketu? Čovječe! Tu objekti, beživotne stvari preuzimaju ulogu subjekta! Nestaje razlika između organskog i anorganskog, nema više svrhe: samo još hrpa sredstava koja luđački cirkuliraju kroz sustav. Film kao nekada mit, masa klonova kao nekada jedinstvo duša.
- Ali – ubacio se Dmitrij - religija je tu onda… Što? Reklama za povijesne relikvije? Ili naučena pjesmica, koja…
-  A ono o holokaustu?! – prekinuh Dmitrija  -Pa funkcija odvraćanja, neprestanog ponavljanja velike katastrofe kao osiguranje da do tako nečeg više nikad neće doći. Ali, onda… mislim… – I tu me obuzelo nešto monstruozno, izuzetno fatalistički,  i to mi je ukočilo jezik kao da mi se odjednom zaledio. Kao što rekoh: jeza, umrtvljujuća, panična, manično-depresivna, na granici smiješnog i ubitačnog… Iako me ta teorija sablaznila više nego i najrazornije činjenice kakve se mogu naći kod npr. Chomskog ili Kleinove, ta mi je knjiga, između ostalog kao što je cijeli niz spektakla mračnih misli, donijela dobrih i potrebitih mi šesto kuna: tristo za svaki članak koji sam napisao o toj teoriji hladnoj kao kakva procjena savršene umjetne inteligencije, smještene u vakuumu. A te članke sam pisao ama baš svuda, samo ne na stanu: za klimavim stolovima u birtijama, na klupama po parkovima, u tramvaju uz škripu tračnica, uz kriglu piva u mračnim pivnicama, po kafićima, kod znanaca i prijatelja (kod kojih sam išao napuniti želudac, čiji razorni i poprilično demoralizirajući krikovi su mi već dobrano napunili nerve), ukratko, svuda, apsolutno svuda. A da su mi džepovi bili puni bilježaka, ispisanih salveta, i još hrpe drugih papira činjenica je koja je čak i mene uspjela zbuniti. I u takvom ritmu grozničavo pisane riječi, poput pomahnitalog klokana ja sam ponovno vrludao ulicama, besciljno i bezrazložno (ali, pa zar se išta događa bez razloga?), samo s malom razlikom što sam ovaj puta imao tristo kuna koji su parili moje džepove snagom parnog stroja, starinske lokomotive odakle su se caklili blistavi zubi Wattsa, Teslina inventivnost, brzinsko telegrafiranje nečujno je zujalo u podsvjesnim sferama, Marilyn Manson se cerio u ideološkim frazeologijama, ultraljubičaste zrake prodirale si put do kostiju, botaničko seciranje si sjeklo koncepte u improviziranoj vegetaciji, Heisenberg je skidao šešir, Tin opjevao takt oživjele ulice, ulice čija kruta, gušterska koža je podrhtavala pod nasrtajem tisuća i tisuća koraka, klopot peta i stenjanje prometa, turbo-folk-dance treštao iz interijera okićenih kao božićna drvca, šarena odjeća stopljena sa reklamama što isijavaju svoju plitkost iznad izloga natrpanih svim mogućim i nemogućim potrepštinama veličanstvenog Homo Sapiensa, da, u tom organizmu ja sam se kretao brzinom atletičara u usponu snaga, olimpijka mi se smiješila na svakom koraku, mladi punkeri uzvraćali poglede, nadobudni biznismeni ne, i sve oko mene se uobličavalo u gustu smjesu pomiješanih oblika najrazličitijih boja što su titrale u svom lelujavom gibanju, dinamičnom i kružnom gibanju koje me magnetskim silama odvuklo u onu birtiju, tamnu i zagušljivu birtiju gdje su brundali duboki glasovi i ona konobarica (sa poigravajućim brkovima) me još jednom upitala što ću popiti. Pelin, naravno, ali ovaj put i pivu. Ima li se što za jesti? Naravno, ima se. Onda molim lijepo, nešto po vašem izboru; može i s mesom (koje sam ponovno prestao jesti, ali… eto, ponekad…). Jeste, žderača i pijača, sijača i vijača, konopac oko ustreptale psihe, razgovor sa tipom uzbuđenim kao molekularna akceleracija, strujni napon, beskonačne mogućnosti… - Budete još jedan, gospodine? – upitala me srdačno brkata žena, i ja rekoh pod euforijom klinički zdravog ludila: - Da, jer čaša nikad ne smije ostati prazna dok su nam svi nepci živi i zdravi. – Osmijeh blistav kao sunce osvijetlio je prastaru sliku svijeta…

Kriste!Kriste!Ti si genije!Ovaj tekst je savršen,priča je genijalna!Oduševljena sam...kako mi se sviđa ta crtica i taj pisac kojeg preplavljuju bilješke a on piše i piše...a tek doticaji sa knjigama i rečenice koje im ostavlja u glavi...savršeno!I na kraju zagonetna poruka duha.Bravissimo!:)