ljubav

prekrasno miriše u daljini
velika duga se presijava u oblaku tamnom i svjetlom puti
vozim se u pola osam i gledam kroz prozor k njoj
Odlaziš u zaborav lažem sama sebi ,dal mogu dalje disati
dok se grad budi ja još budna sam od ponoći i snena osjećam
spas da ču ojačati u sljedećoj priči koja će nadam se doći
Polako se gubim u snovima i nemirno prolazim oreko usana
koje volio si trzajuć se na tren pomislim sve je bila zabluda i laž
Zašto ne priznaš meni i sebi da je bilo pitanje dana
kada ćeš otić i ostavit ženu da piše stihove i ode u zaborav
NE ŽALIM ZA NIČIM PODSJEĆAM TE DA MI ODGOVORIŠ
KAKO SI NAKON PAR MJESECI JESI S DRUGOM ILI TRAŽIŠ
KO IJA SRODNU DUŠU NA STRANICI NEKOJ ILI U PROLAZU MRAČNOM I HLADNOM
NEZABORAVI DA SU MOJE SUZE BILE ZA OSJEĆAJ TAKO JAK
KOJI SI MOŽDA ISKORISTIO I OTIŠAO DA ME NE BOLI DALJE  I DA JE MOŽDA BOLJE ZA OBOJE NAS..............................

lipo si pretočila svoje osjećaje u riječi..znaš da se najljepši stihovi rađaju iz boli..očito onda na ovom svijetu ima puno ljudi koji boluju od neizlječive bolesti-ljubavi..
znaš koliko god da te uspomene boljele, vidjeti ćeš kasnije da će ti pomoći da preživiš dan..bilo bi dobro kad bi lako mogli okrenuti novu stranicu svog života i krenuti dalje..al neke stvari jednostavno nisu suđene...