ISPOD POVRŠINE
…Cijela je srž. Srž života. Kapljice ljubavi. Dosta seksa. Zrnca suza. Ciničnog smijeha. Zavidnih pogleda. Naivnosti. Lažne nevinosti. Zaraznog zijevanja. Uglađenog tijela. Pretilosti. Grijeha. Ovakvi paketi se redovito isporučuju. Najmilijima i neznancima. Bez srama. Bez grižnje savjesti. Podmuklo. Maštovito. Bogato…
Iako sam davno završila školu, još uvijek sam učenik. Još uvijek se i ocjenjujem. Nezgodno je samu sebe ocijeniti, iako, svjesno ili ne, većina nevinih civila to čini. Ostale ocjene znaju bit dosta kritične koliko i pozitivne. Ocjenjuju me roditelji, ocjenjuje rodbina, ocjenjuje me prijateljica, ekipa, ocjenjuju tuđi pogledi, ocjenjuje me šef i njegova tajnica (zajedno)?!?, ocjenjuju me susjedi kao i totalni stranci, prolaznici, ocjenjuje me dečko pa i ljubavnica. Ocjene ne upisuju niti zapisuju, iako, definitivno ostaju zabilježene u njihovoj memoriji. Ocjenjujem se kroz razne rubrike; zalaganje, rad, red i mir…uz još neke dodatne rubrike, tipa; kuhanje, izgled, govor, seks, kako jedem, koliko jedem, kako hodam, koliko pričam, kako drkam, kako ljubim, kako dišem, kako zijevam, koliko novaca trošim, koliko zarađujem…?!? Najgore su bombe, aktivirane kroz test. Svaki dan jedan test, organizam drži na životu. Testiraju me svi od reda. Bez pitanja, da li uopće smiju. Kad se svi testovi, koje sam odradila, milom ili silom, zbroje, uglavnom zadovoljavam nekom prolaznom ocjenom. Nisam glupa. Možda malo luda. No, zar nismo svi?!?
Najslađe su mi bombe koje si sama spravim, u svom malom laboratoriju (mom mozgu). Aktiviram ih kroz testove…sam svoj majstor… Slijedi primjer jednog takvog testa.
Žena sam koja vjeruje u ljubav; koja voli voljeti; koja želi osjećati, sreću, radost, smijeh, dodire, pa i bol i suze, ako i kad zatreba. Vjerujem u dobru, staru, svima nam znanu poslovicu; daleko od očiju, daleko od srca… No, prevario me život, izigrala sudbina i podvalili mi u zagrljaj «čovjeka-stranca». Stranger kako ga volim zvati od milja, živi u dalekom, hladnom i vlažnom gradu. Nekoliko puta smo se vidjeli. Stotinu puta poljubili. Dirali se i mazili, rukama, pogledima i srcem. Tijela si spojili dvaput, i duše se spojili i još ih nismo razdvojili. Toliko je jak i snažan taj njegov duh, da ga i sad dok ovo pišem osjećam pored sebe. Sve se to nekako prebrzo odigralo među nama. No, činjenica je da moj duh nije miran od kako sam upoznala to biće. Rješenje ovakvog testa leži u spajanju, ne samo naših tijela, već u spajanju naših duša. Čini se lako i izvedivo. No, ja sam ponudila drugačiji odgovor, tj. rješenje. Otišla sam k njemu, a da nisam bila s njim. Došla u njegov grad, prošla njegovim ulicama, udisala njegov zrak. Nisam ga vidjela. Nisam htjela. Mazila se njegovim glasom. Drkala za njega, jebala se vlastitim prstima, na istom onom krevetu na kojem smo se divlje ševili. Svršila zbog njega, bez njega. Izdržala sam čak nekoliko dana u takvom ludilo. Sama sebi se divim. Na samu sebe sam ponosna. Osjećam se sposobnom. Da ljubim i da uništim. Poput svakog drugog bića. Uklapam se među ostale. Što je pozitivno?!? A danas…ne prođe niti jedan dan da ga se ne sjetim, da ga ne osjetim kraj svog tijela, da ga ne nanjušim tako lako, iako sam užasno zbunjena, ne želim sebi dozvoliti toliko žrtvovanje za one kapljice ljubavi i dosta seksa. Jer život je više. Puno više. I sad zvučim da nas kažnjavam, možda i jesam, vjerojatno ću na kraju svega biti ocjenjena. Pa i s negativnom ocjenom moj život neće stati, niti se ugasiti. Moja baklja gori dok god ima života u meni. Jer srž je svega toga unutra, a ne na površini…
NASTAVIT ĆE SE..
17.11.2003. u 17:00 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar