*
Sjećaš li se, Louis Armstrong, dana kada smo putovali koridorom zvuka koji smo voljeli do smrti? Sjećaš li se onomatopeje koju nismo mogli složiti a koja bi nam dala prijestolje u jednom mahu? Čini mi se nestvarnim, Louis, moja ljubavi, da smo toliko stvari dijelili, toliko grančica a toliko smo se pjenili. Čini se nevjerojatnim, Louis, da se plave forme koje su nas pratile sada rastvaraju među nama; i ti, strijelo, ruko živućeg anđela, otputio si se tamo gdje te nitko ne može prepoznati osim po tvom veselju, po tvom glasu breskvinog drveta, tvom načinu uzdizanja sebe u svjetlu i širenja u zraku. Ne vjerujem da je mnoštvo bistrine koja nas je jednom pratila nestala sa ovog svijeta. Radije vjerujem da je skrivena u vremenu i nikada neće biti potrošena...
EUNICE ODIO
03.06.2006. u 1:02 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Poludjeli vjetrovi svuda su me bacali, al na kraju price uvijek ista stvar, godina više i sjećanja, o kako duga, kako pusta noć... - Mislim da je ovo stari Valjak!
Autor: -will- | 03.06.2006. u 19:29 | opcije
vjerujem istini i svoj toj bistrini pogleda kada se sretnemo jer tada znam unatoč svim prijašnjim susretima da ništa nije vječno, ali ipak ostaje u nama ono što nitko nikada razumijeti neće...ni mi sami što stanemo da se pozdravimo i dalje vjerujući vremenu, prostoru i nekoj čudnoj radosti...titraju trenutka koji nestaje...ostajem ipak u njemu...ti to dobro znaš :)
Autor: solace | 04.06.2006. u 0:10 | opcije