The truth, the whole truth...

Jučer je bio zanimljiv dan... tj. bio je dosadan ponedjeljak, kišni, obični sve dok se nije spustio mrak. Žurio sam Palmotićevom. Nebo je polako plakalo i pokazivalo znakove smirenja, ali sam ipak morao imati kapuljaču. Malo mi sputava pogled na stranu, ali me štiti od kiše i ne moram se s njom baktati kao sa kišobranom. Dođem do onog raskršća gdje su sada spustili rubnik kako bi ih automobili lakše gazili. Vidim da imam zeleno i krenem preko ceste i u tom trenutku počinje bullet time, dakle sve se usporava. Krajičkom oka vidim veliki terenac kako nailazi i u glavi mi vrišti misao da ja imam zeleno. Da nisam pogledao u stranu da vidim ako netko ima gorljivu namjeru skrenuti, a da me ne pusti.
Da li vam je poznat onaj osjećaj, pa makar iz snova da se nešt događa, vi to pokušavate zaustaviti, ali se događaji ne zaustavljaju i vi postajete igračka sudbine? Auto je prolazio kraj mene a jasam i dalje gledao zeleno svjetlo na semaforu. U tom sam trenutku bio ljut. Raširio sam ruke i slegnuo ramenima. What the fuck! I onda smo par trenutaka svi stajali. Razmišljao sam ako auto dalje krene da ću pogledati tablicu. NIkoga nisam vidio kroz stakla jer su bila zatamnjena i onda se staklo spustilo. Gospođo vidite vi zeleno svjetlo za mene? Ženski lik me pitao da li sam dobro. U tom sam trenu želio biti ljut, ali nisam bio. Ona je rekla oprostite, j asam rekao nema frke i nastavio hodati. U tom sam trenu osjetio da mi srece i dalje lupa jako i adrenalin u tijelu.
Par sto metara dalje izlaz iz javne garaže i gle čuda opet jedna vozačica ko metak izleti na cestu. Na sreću bila je pre brza za mene pa je samo prošla kraj mene. Na istom sam mjestu prošli tjedan imao incident kada je tip provitrio kroz haustor i stao pred cestom. Ja sam ga želio zaobići... jedini mi je bio put s prednje strane, ali pošto me tip nije uopće doživio, valjda sam bio u njegovoj sljepoj točki cijelo vrijeme pa je krenu. Ništa nje bilo, samo sam rukama udario po njegovoj haubi jer u tom trenu čovijek davidovski pokušava zaustaviti Golijata na kako god beznačajan način.
Anyway... poanta priče je da treba paziti u prometu kako god situacija izgledala čista i bezazlena, jer ovo je Zagreb, a stoka je za upravljačima.
Neki ljudi cmizdre da nemaju sreće u nagradnim igrama i te gluposti. ja svoju sreću trošim na ovakve krizne situacije i uopće se ne bunim, čist mi je prihvatljiva ta distribucija fortune.
- - - -
Bila su još dva bisera jučer. Prvi na Trgu, vidio sam par u svojim 60. godinama i ponašali su se i izgledali su zaljubljeno. Divan prizor i jedna želja --- želim i ja u tim godinama biti tako zaljubljen. Sad ironija u meni kaže da to uopće neće biti problem jer sa svojim trenutnim strategijama i stavovima valjda ću se u tim godinama taman opametiti, odrasti i možda sresti nekoga... i normalno da ću biti zanesen k'o školarac. ;)
Drugi biser bio je na raskršću kod Vjesnika. Tamo je mali Cigić, namjerno ga ne zovem Rom je je Zagreb pun parazita raznih boja kože, žicao kune, a na sebi je imao Asics trenirku. Ni bokčija nije ono kaj je nekad bila.
- - - -
I danas je novi dan. Većina stvari od jučer je nebitna i zaboravljena. Restart... i jedino što na jučer podsjeća je mala masnica na ruci. Ja pretpostavljam da je to od retrovizora, ali nisam siguran.
 
*** have a nice day ***
 
C.H.A.O.S.

:)