Pogled iznad tipkovnice

…sve je dobro kad se dobro svrši…
 
Ako je to najgore što se moglo dogodit, onda i nije toliko strašno! Koliko god može biti bolje, toliko može biti i gore. Prema tome, zadovoljiti se moram s ovim što imam. Ne očekivati ništa. Nadati se svačemu. S takvim stavom trebam živjeti, zar ne?!?
A što se zapravo dogodilo?!?
Nedavno sam prihvatila novi posao. Nije baš za pohvalit se, ali dok god stiže redovito lova na ruke, nemam razloga da se žalim. Unaprijed ću presresti one mozgove koji misle da je ovo samo još jedna priča tipa; …šef napastuje svoju radnicu… radnica iskoristila u seksualnom smislu, svog šefa… ili …na suđenju zbog upucavanja na radnom mjestu… Ne i ne i ne!!! Ne radi se o tome. Nitko nikoga neće tužiti. Eto, samo ću se ja malo tu ispraznit i skrušeno s vama, tu u digitalnom svijetu, podijelit nešto iskreno i otvoreno, nešto što je samo moje. Cijenili vi to ili ne. Svejedno. Na kraju neka ovo ostane samo još jedna, u tom ogromnom nizu nedovršenih priča.
Posao je dosadan i monoton. Jebi ga, kad nešto ne voliš, jednostavno zbog toga nemaš ni volje to raditi. Sve je to jedno s drugim povezano. Vrlo dobro znam koliko je teško dobit bilo kakav posao. I jedna sam od onih, kod kojih i kad spavaju u ušima odzvanja, ona stara, narodna; …tko radi, ne boji se gladi… U svom životu, koji je još uvijek jako mlad, radila sam sve i svašta i vjerojatno ću do kraja života biti takva. Što zbog nekih svojih principa, što zbog dobre, stare, loše navike, što zbog sudbine, što zbog ove zgužvane države. Kako je lako, za sve imati krivca. Uostalom, teško da bi sebe mogla zamisliti kako radim dvadesetak i više godina za jednu firmu, jedan te isti posao. Pa čak ni silna promaknuća me ne bi duže ostavila u jednoj firmi. Nemirnog sam duha. Vrckastih ideja. A u zvijezdama mi je zapisano doživotno traženje. Koga – čega?!? Nemam pojma. Možda nikad ni ne saznam. Nije me ni briga. Bit ću zadovoljna dok god radim.
I sad se sjećam kako su me roditelji odgajali, kako su me upoznavali s ovim svijetom. Hm, da, mama je bila ta koja mi je za vrijeme mog odrastanja, uvijek odvajala dobro od lošeg, uz silna objašnjenja. Poštenje, poštenje, poštenje i samo poštenje. Opet poštenje?!? Zakačilo se to poštenje na nju, moju mamu. Zalijepila joj se ta «krvava» riječ, na njena tako čista usta. Toliko puta sam je pitala; mama jeli ovo pošteno, mama jeli ono pošteno, mama jeli On pošten, mama a Ona?!? Zanimljivo je to da niti jednom od moje mame nisam dobila potvrdan odgovor. Što me totalno zbunjivalo. Tako da sam nesigurno koračala svojim dugim nogama po ovoj našoj planeti. Čekajući noć ili dan, kada će i mene opaliti meteor nepoštenja. Ne shvaćajući zapravo da sam onda kao takva prema samoj sebi nepoštena. Ah, ta moja mama! Da me sad čita…
Nije dugo vremena trebalo proći, da shvatim kako zapravo «loši» ljudi najbolje prolaze u životu. Ne želim nikog vrijeđati. Ali… Da definiram ovo «loši»?!? Negativci. Huligani. Kriminalci. Lopovi. Mafija. Lažovi. Ubojice. Silovatelji. Da nastavim?!? Znam, kužite me… Zlobnici bi sad demantirali s izjavom, tipa; …svi oni, kad – tad završe tamo gdje im je mjesto, ako ne na ovom svijetu, onda tamo negdje, gore, neka im Onaj veći sudi…Hm, pošteno?!? Jebi ga, činjenica je da su; lopovi užasno bogati, mafija je Bog i Batina, Ubojice slobodno hodaju, poput nevinih civila. Ne mislite li da bi silovateljima trebalo odrezat kurac?!? Kad ih se već ne može trajno lišit slobode. Možda bi to bilo najpoštenije?!? A lašci. Da, oni su mi onako posebno dragi. Samo što ih ima više. To je ono najjebenije. Bila bi kučka, kad bi rekla da nikad nisam lagala. I sama, kao takva, spadam u te «loše» ljude. Na kraju kad se sve zbroji, zapravo sam samu sebe zavarivala s tim slatkorječivim lažima. No, sve su to sitnice. Problem nastaje kad se osoba zakači, tj. navuče na te laži. Pa laže čim zine. Svaki čovjek laže barem jednom u životu. Laže se iz nužde, laže se zbog nekog jednokratnog osjećaja moći. Najgore je kad pravda i poštenje nadmaše sve negativno. No, ponekad zbilja bude kasno?!? Što znači da se zapravo trebamo najviše plašiti vremena.
Mislim da je sad vrijeme da opravdam ovaj naslov priče.
Odrađujem svoj posao kako treba, iako ne dajem sve od sebe. No, za sad nitko nije primijetio da sam površna. Nitko se ne buni. Dapače. Čak me i pohvaljuju. Sve će to trajati dok meni ne dosadi. Tada ću se ljubazno zahvaliti i zauvijek oprostiti. Ljudi koji sa mnom rade nisu baš upoznati s ovim mojim stavom. Nije da se krijem. No, bilo bi malo bezobrazno od mene da se postavim kao neka kučka kojoj takav posao nije napet, radže ću biti ona kučka koja će znati iskoristiti sve i svih u tom poslu dok ne pukne. Jer žuganjem i kukanjem nigdje neću stići. Pa ni taj seksualni odnos s šefom mi ne može naškodit. Vjerojatno mi neće ni pomoći. Ali barem sam dobar liz dobila. Do nedavno sam samu sebe zamarala s mislima, kako to da se uvijek meni šefovi upucavaju?!? Kako to da su me svi oni htjeli jebat?!? Do nedavno sam mislila; svi su oni isti, svi žele samo jedno, svima je seks bitan, slobodnima i zauzetima, nema ograničavanja… Zapravo sam nesvjesno sama to tražila. Jebi ga, kad tako zračim. No, treba se znat nosit s tim. U prijevodu bi to značilo; treba znat kome možeš, a kome ne, svoju pičku dat… Naravno, jer sve ima svoju cijenu. Nije svaka osoba čelične građe da može podnijeti svu tu žeravu koja se prije ili kasnije počne pretvarati u vruću lavu, metaforički rečeno… Što bi u prijevodu značilo; nije svaka osoba spremna na istinu… Koliko god to jednostavno zvučalo.
Evo ja kroz ovo pražnjenje, što bi u prenesenom značenju značilo pisanje,  zapravo podnosim to što mi je šef za vrijeme ševe rekao, citiram; «…još jedna s push up-om…» Jebate, šef mi je pošten!!!   
 
NASTAVIT ĆE SE…  
 
 

:-)).