Graškograd u velegradu

 
Ponekad mi se čini kako je jutro sitnije od mog pogleda, kako stane na kratak štrik poput plahte obješene na one tri izblijedjele štipaljke koje uvijek rabim poput markera za stvari za koje su mi rekli da su bitne. Kako je ljubav svemoguća i kako nosim presladak parfem koji me možda čini više poput starog vina što u nekom vlažnom podrumu izmijenjuje misli o godištima i okusu, iščekujući zagrljaj dviju linija života, nekih finih, znalačkih ruku. A onda se ponekad protegnem samo, poput kakve divlje, tek  probuđene mačke pred šetnju, pred lovom i trkom kroz glad, i tamo se jutro čini većim, prodornijim od romanse, osjetljivim poput žice što se sprema živjeti tonove. I dan je blizu...dan je daleko...zavjese padaju u ritmičnim naborima na zrak. A čistina ispred moje kuće od snova, domino kuće od brojeva što vise nataknuti na iglice poput želja, nađe se pod svitanjem, toplim, ponekad zaspalim, kako blješti, kao da je zaokupila pažnju svih onih trenutaka kojih se vrijedi sjećati.
I miris kave...i boje što stoje u otvorenoj ladici...
 

Jutro je obećanje olako dano u ekstazi..... već oko deset nam je jasno da se 70% obećanog nikad neće ostvarit.... jura su zakon.... jutra su laži kojima smo od prve spremni povjerovati

Je, je... a oko 12.15 postotak dođe na 82%... uvečer legnemo s "to sleep, to sleep, perchance to dream"... pa jovo nanovo. fino ovo, nimfo... ne daj se zbunit od raznijeh Ronjina(TM). slušaj samo samuraje :)