dacin log

 
Što me zanima..Pjesme. Slagati misli u pjesme. Izvlačiti misli iz pjesama. Ponovo slagati misli u pjesme. Proza. Prosvjetljenje, nadahnuće, ozarenost, nadspoznaja. Putovi uspjeha. Pronalaženje vlastitog sustava kretanja. Poznavanje različitih nepoznatih znanosti. Opći zakoni različitih pojava. Nula i NULA. Brojevi. Znakovi. Slova. Pisma i rukopisi. Sve logički besmisleno i smiješno. Sve što potiče smijeh. Glupost. Humor. Prirodnjaci. Obilježja. Individualna praznovjerja. Čudesa. Majstorije ruku, ali ne i varke sa spravama. Uzajamni ljudski odnosi, privatni. Lijepo ponašanje. Ljudska lica. Ljepota žena. Spolna fiziologija žena. Mirisi. Likvidiranje gadljivosti. Umivanje, kupanje i kupka. Čistoća i prljavština. Hrana. Pripremanje nekih jela. Serviranje jela. Pušenje lule i cigareta. Uređenje kuće, stana i sobe. Odjeća muška i ženska. Zanima me: što zanima druge ljude? Što rade ljudi sami sa sobom. San. Bilježnice. Pisanje po papiru tintom ili olovkom. Papir, tinta, olovke. Dnevno bilježenje događaja. Mali psi glatke dlake. Žene, ali samo moj tip. Mravinjaci. Štapovi trstike. Voda. Kotač. Meteorologija. Zanimaju me dobre starice iz dobre kuće. Mjesečeve mijene. Bilježenje vremena. Bilježenje događaja. Kabala. Pitagora.  
…
Nogomet. Pivo. Pivo i sendvič. Biti dobar orator. Zabavljač. Sportaš. Imati dobra kola. Igre na sreću, poker, kladionica. Zgodne žene. Gležnjevi. Duge noge. Struk. Grudi. Lijepo lice. Bujna kosa. Usne. Zdravi zubi i velike oči. Hod. Linija istaknuta korakom. Želja. Strast.
…
Potomstvo. Ljepota, talent. Duge noge, tanki gležnjevi. Mali nos, glatka koža, bujna kosa. Lijepo oblikovane grudi. Karijera. Dobra kola. Moderan dom. Knjige. Ideologija. Prihvaćanje. Želja. Strast. Ljubav.
…
Dominacija? Zavođenje. Prepuštanje. Žao nam je, razmišljamo i mučimo se.
Gotovo. A Ljubav?

uh, što si to dobro složila, sad lijepo stavi na profil da te ne maltretiraju više s pitanjima :DDDD

.......... A novac..??

što "a ljubav"? a valjda te zanima kad si je tako navela... premda bi se elegantnije uklopila između malih pasa glatke dlake i starica iz dobre kuće :)

:)..mah, obične besmislice iz šarenog dućana ;) ali zgodno kako u svemu postoji smisao. punog želuca se jasnije razmišlja. tekma samo što nije počela. i priznajem imam neku maniju gricanja kutova usana ;)

i četiri kugle sladoleda u vrelom danu bez daha, uzadaha nekog, odgledati i sačuvati komadiće čokolade u ustima, savršeno rastopljeno i složeno u nesicu od čokolade s prizvukom kiše, ljetnih vriskova na pustoj plaži, udarca ljubavi do bola bez granica ludih misli, uronjeni u snove drugih i onih koje poželimo gledajući izloge praznih ulica, hodajući sneno prema velikom ekranu gdje nogomet postaje važniji od života, spataknuti se na tračnicama između onih kola što vode do ludnice gdje priznajemo sebi i drugima, VOLIM, volim, VOLIMO život poput svih likova iz priča koje još moramo pročitati, ali ok, postoji vrijeme koje se kotrlja niz ulicu, baca sjene zaljubljenih, a ja grlim plavetnilo koje vrišti iznad i ispod, sa svih strana i gledam u nju/njega i znam....postoji netko savršen...samo ga treba naći :)))))

Strah od ljubavi, boli, gubitka svega uloženog i samoga sebe, tjera na bijeg. Bijeg od mogućeg. Bijeg u ljušture, oklope, koji bi zaštitili da kroz kožu ne uđe niti mali djelić nje – ljubavi, a zapravo je tako silno očekujemo na vratima svoga doma. Zašto je prošlost tako okrutno ostavila tragove na, i u nama. Zar ne bi mogli kao i prije biti slobodni, nesputani u uzimanju, traženju, davanju, prožimanju, pa na kraju krajeva i propitkivanju gdje i kako i što sam zapravo učinio krivo, kako dalje. Ne, nije nam više do toga. Izgubljena nada, surovost života, borba za opstanak. Gotov proizvod na cijeni. Jak sam i moćan i nemam vremena za to. A ljubav ona je tako plaha i obvezna, na žalost. Tako puno daje, ali i traži, iziskuje. I ta nježnost koju je nemoguće prikazati, kao da guramo ruke kroz rešetke nekog zatvora u kojeg ćemo biti uhvaćeni. Što nam se to događa. Bojim li se kraja ljubavi, odlaska ili naposljetku ostanka u takvoj vezi? Moram li ako sam sretan razmišljati o tome, o njoj ili se jednostavno prepustiti? Što ako me predaleko odvuče? Zašto me guši, ne da mira. Nestaje li ona nakon bura nježnosti i strasti, brige i te neke osebujne zaštitničke očekivane, prihvatljive i poželjne uloge? Hoće li se posljednji ostaci moje snage i ljubavi rasuti poput trešnjinih cvjetova u japanskom vrtu kada spoznam svoje granice? Hoće li ostati samo san od ove nagosti njenog tijela što me baca iz krajnosti želje i ljubavi prema njoj u mahnito, stihijsko povlačenje u sebe? Imam li pravo na to. Mogu li birati početak, stvarati sredinu, i birati kraj ako do njega ikada dođe. Toliko pitanja, a opet u njeno ime podižem ovaj bokal života i ispijam ga do dna željan njezine prisutnosti. Duša mi je lagana poput perca što ga može podići i najmanji dašak na svijetu. Želim biti oslobođen od pitanja. Slobodan, ne sam. ;)

eh, slobodan, a ne sam :) zagrljeni prošlošću tražimo otiske već dobro nam poznatih riječi. Možemo li oprostiti ono što nismo dovršili onda gdje jednostavno više nismo mogli disati onako kako su drugi mislili da bismo trebali ili smo izgubili volju negdje na pola puta??? Gdje sam večeras sutra više neću biti. Plaćem jer znam da nikada nisam niti ću više biti slobodna poput ptice, spremna za novi let. Padam poput laganog povjetarca koji miluje grane nekog davno izraslog stabla. Pretjerujem, znam, a volim svaki djelić svoje slobode iako još uvijek tražim nešto više...nešto bolje...nešto što će me znati smiriti tamo na onom mjestu gdje davno sam izgubila svaku nadu i vjeru. Kako, pitam se sada, a znam da ću sutra opet krenuti dalje. Ne postoji granica kojom me netko može sputavati više od mene same, čime sam odredila pravila kretanja ako ne onom snagom ljubavi koju nekome tako želim dati. Ljubit ću, još jednom prije nego odem u prostranstvo snova svih onih koje volim. Hoćeš li me tada naći tamo ili samo ostaviti da čekam besramno dugo dok svaka nit ne izgubi smisao...prepustim li se potpuno izgubit ću sebe, ali imati tebe, hoće li to tada biti dovoljno da uzmeš i daješ sve što drugi nisu ili ti treba još??? Kako je sada bilježiti vrijeme postalo lako, onako poput crtice kojom označavamo sate, minute, sekunde, otkucaj srca još čujem, sigurna sam da i ti možeš ako naučiš biti sam...gotovo je, a nije, ciklusi koji se ponavljaju vječno. Žao mi je...razmišljam, hehe, smijem se poput luđaka koji ipak vjeruje :)

…neocrtana površina pravokutnika slike na travi…više ne gutam dah kao nekoć dok sam pokušavao izvući zvuk iz flaute. Sve je postalo odveć mirno. Mogao bih zahvaliti na nebesima što je tako i što se zvuk može odbaciti u visine poput sunca što bljeskom odskače o mirne, zauljane površine jezera. O, blagi gospode, tako je dobro ljubiti boginju kada sam bog. . riječi su tu nemoćne, a zvukovi neopisivi.. Eto tako baš kao da je ljubav sveti oganj koji sve prožima.. milimetar sam po milimetar odstranjivao sve zapreke što su nas dijelile kao bombon od metvice što odstranjuje loš zadah i mislim da ću se isto tako pomalo ponovo zaljubiti u sve te sitne ožiljke i u tu tišinu što me u tvojoj prisutnošću čini još većim. U danu poput ovog shvatiš da pouka nikada ne završava i da stepenice nemaju kraja. Ustao sam misleći pritom da ovdje treba ostaviti mjesta onima koji doista pate i odlučio se sam poslužiti komadom odsječene lubenice… ;)!*

hEprilog ;)...Ovih dana poželio sam ti napisati riječ dvije, a kako nisam uspijevao ništa smisleno reći pokušao sam staviti u rime. Usput sam primijetio kako nešto čudno raste u meni. Bol jer ti nisam čuo glasa. Tupilo osjećaja pisca bez rečenica. Nisam ti uspijevao predočiti svijet nakon tvog odlaska. Prestao sam pisati pjesme. I ono što sam napisao nije bilo dio mene. Bio sam kao netko tko se našao s golemim poklonom u rukama ne znajući što s njime. Ništa nisam razumio. Ništa nisam ni objasnio. Prazne misli kao okvir tvoga glasa. Znaš li da te u njima ne čujem? Tvoje oči govore drugačije. To je ono što me omelo da te prekinem u uvjeravanju nekog mita o SLOBODI. Mita koji rušiš svakim novim udarcem o nepce. Tvoja riječ gubi smisao samo zato što je tvoja, što se tvoja usta pomiču, što se mojim licem igraju tvoji prsti. Prozbori, molim te, riječi o kojima šutiš, tako suludo potresne, tako izdajnički bolne...ali ja ne podnosim bol! Hoće li netko da previje ovu ranu puno prokletog stakla?

kvragu, ne mogu više šutjeti, bol razdire svaku unutrašnjost mojih misli, ne, ne predajem se znam da je vani plus ne znam koliko, a meni je još uvijek hladno, ledeno oko srca koje napuklo postaje sve mekše pred samim pogledom na sve te davno izgovorene riječi, zapisane samo u našim mislima za nekoga tko više niti ne postoji. Gdje si???? Vrište pitanja tišine kojima obavijam svaki trenutak kojeg se sjetim. Boli. Znam boli i neka boli. Raspadajuće stanje uma, nepotebna nježnost neiskrenog zagrljaja, ljubiš me dok plačem nad tvojim tijelom. Milujem te, zaboravljam na svaku tvoju grubost i zovem sve ptice da se samo smire, prestanu cvrkutom zvati neke pjesme koje čujem uz potok vlastitih suza. Šuma je dovoljno gusta da me izgubiš, onako slučajno, možda će koji lovac naći djelić izgubljene ruke kako visi poput putokaza ludosti naše, otkinuta od stvarnosti lutam poput duha. Gledam mrtvilo tvojih čežnji dok ležiš nemoćan od ljubavi koju daješ onako jer si je baš poželio toga trenutka, pa se smiješ vilama koje zbore mudre riječi i govore ti...prijatelje, ljubavnike, prepoznaješ, a znaš li tko si??? Ne znaš, ali zato druge predobro poznaješ da ih možeš dovoljno brzo uništiti svakom svojom bolnom točkom, ljepotom nekom, i da, voliš sve, ali počni voljeti i sebe. Dio onog dijela kojeg još trebaš sastaviti poput lutke. Pričaj mi, sanjam i previše, mogu još i tvoj san prihvatiti kao dio boli koju si pružio meni i njoj. Šuma i gospodar svih onih koje voliš. Daj, voli...i uništi, potegni i pukni još jednom u tu ranu kojom razdireš sva sjećanja onih koje jesu i uvijek, zauvijek samo tvoje. Jesi li sada dovoljno hrabar da voliš??? Objesi naziv i upute jer gubim razum.

hmmmm....malo će pričekati ;) onoliko je toplije koliko je bliže vatri :)

Vruća nas džungla svakodnevnice prima u svoje krilo u neizmjernoj putenoj slasti, a rijeke dočekuju tvoj vatreni ugriz u svoja blistava leđa i naše obale što počivaju pod pjesmom i stopama svetaca napuštajući oltar u mirisu tamjana. Prvi taktovi majke zemlje širi naše zjenice. I sva se raskoš očituje u kudravom zelenilu vlastitih tropa…koliko još neodgovorenih poziva, izlazaka u tajanstvenim cipelama napuštajući ruševine nekoć najdivnijeg zdanja koja je ljudska pomisao, riječ i djelo moglo stvoriti. Tako blizu travi i plavim oblacima. Gdje se sakrila ta poražena vojska rasuta po zemlji željna zadovoljene ambicije? Da li smo stvarno tako daleko? Jedni od drugih, od sebe samih. Zašto su govorili da će s druge strane biti bolje ako preskočimo zid? I što su mislila ta usta vičući u mikrofon sakrij se kasnije u svoje domove! I ne bježi?... Ovdje nitko neće znati tko je s druge strane i tko ostavlja riječi pisane u zalog nekog povratka. Život će se uklopiti samo u bezbrojne statistike o količini udahnutog zraka i pojedene hrane. Ništa neće ostati, kao da nikada ničega nije ni postojalo. Osim riječi. A one su izgleda opet ovdje. To je zato što ne razumijem i ne pronalazim smisao daleko od sebe same i to njihovo Neophodno zamaranje glupostima, neodgovorenim pitanjima, traženje sličnosti sa svim onim sretnim brojkama. Hej, vi gore zar ljubav nije dovoljna za bijeg? I ako smo već toliko toga postigli može li netko upravljati nama da živimo u zabludi kao jedinom opravdanju za ostanak? No, o tome ne vrijedi razmišljati. Odgovor se nameće sam od sebe. Život bez osjećaja nije život. Na ovom mjestu nije nitko drugi. I ovaj dan je samo naizgled jednak ostalim danima. I ako ovaj tren isključim struju tog floyd glasa bit će to hvale vrijedna promjena! Ne očekujem zlatnu medalju oko vrata, možemo se potruditi iz sna naučiti usta govoriti, barem ovaj put. Neka podsvijest radi svoje, ona ionako nikada ne miruje, projekcije neumoljivo vrte filmove istog početka i izmijenjene sredine vječne dvojbe od-do, za i protiv, do buđenja. Koji broj odgovara zvonu na vratima dok telefon spava, krevet dok spava, stol i stolica dok spavaju zajedno jedno do drugog, kuhinjski pribor dok spava, šalice i muzika dok spava i neki topli vjetar u prozore dok šapuće: Njima je mjesto ovdje, njima je mjesto biti tu…?

(eto tako ;))

Nije dovoljno, nije dovoljno....

ako poželim više hoće li biti dovoljan još jedan trenutak istine da konačno shvatim sve razloge koji jednostavno više nisu dovoljni da budu takvi kakvi jesu?

Mislima lutaju želje.
Čežnje nekih davno izgubljenih oslonaca.
Trebam li možda još jedan?
Nije dovoljno, niti kada udahneš, pa izdahneš onu potpunu prazninu iz sebe.
Nešto ipak ostaje.
Osjećaj nedorečenosti. Osjećaj izokretanja svih riječi.
Osjećaj da neke stvari ne možeš imati u potpunosti, ne možeš onako dovoljno čvrsto primiti i reći da si zadovoljan jer jednostavno nisi.

Lobotomija je tada najsavršeniji izum svjesnog uništavanja svih osjećaja.

Nakon nje ostaješ prazan, više niti jedan prostor sebe ne možeš ispuniti dovoljno jakim osjećajima. Ništa više ne postoji. Razum ti govori da je tako najbolje.
Osjećaj ništavnosti da, ali ipak nisi uspio uništio i onaj negativan efekt boli.

Ustaješ poput sjene kojom pritišćeš sebe uz tu neku stvarnost i želiš nestati, a ne možeš.
Jačina života u tebi ne daje ti disati jer zatvaraš kutije nagomilanih stvari koje godinama nisi koristio. Pitaš se čemu to veliko spremanje svih znakova sebe kojima na mahove sasvim sporednih zbivanja želiš nekome, a najviše sebi pokazati da više ne postoje.

Postoje i previše jer jednostavno nisi dovoljno hrabar izdržati onaj posljednji pomak do kraja,
a opet znaš da moraš i da ćeš već nekako isplivati iz svega, pa makar slomljen bezbrojnim pitanjima koje, ako ništa drugo, drugi postavljaju.

Povratak ne postoji. Postojiš samo ti. Onaj dio kojeg nitko, pa ni ti sam ne možeš uništiti, a onda se pitaš - što je uopće bilo bitno i koliko nam treba da shvatimo kraj čitave priče.

Ništa. Savršen treptaj nekog trenutka koji zapravo nije niti postojao, ali me dovoljno jasno pokretao.

...Srce na kotačima..(može malo prisjećanja ha? kao da je bilo jučer..)..Da ja sam ona koja piše na koljenima. Kotači stižu na vrijeme i ja sjedam na postolje koje je uvijek prazno. Do prozora. Dva mjesta prije kraja. Dok nisam pisala sjedila sam na početku.
Zurila u zadnjice kotača koji stižu prije mene i tako je to već dugo vremena. Netko uvijek stigne prije. Nije bitno stanje već mjesto ovaj put i to da se sada nalazim često na onom predzadnjem mjestu i uživam. Prolazimo isti put. Sigurnost pripada njemu. U njegovim rukama leži snaga koja će nas dovesti na mjesto koje želimo. Slobodno možemo gledati kroz prozor. Nebo je jutrom boje toplog kruha. Njegova utroba mekana sredina na kojoj možemo spaliti prste. Suzi zjenice dok ne poteknu suze. Stani na kočnicu majstore. Tamo putnik čeka. I ne govori da me ne želiš više. Dobit ćeš tišinu kao odgovor.
Zapis prvi, zapis drugi.. jen, dva, jen, dva.. kao muzika. Na sljedećoj stanici izlazimo zajedno. Daj mi ruku, jedan dio ćemo morat pješice. Hrabrost ima oznaku strelice uvijek uperenu prema naprijed kako god okreneš. I ovako i onako, mogla sam ti napisati jednu ljubavnu...


'...ne znam da li je otvoreno ili zatvoreno, ostalo za mene.. samo mali otvor u kojeg bi se zavukla noćima, ako bi mi dopustio. Moja zakopčana košulja sadrži otiske prstiju i nokte zabodene u rukave kada si odlazio, ali više ne prepoznaje moje, od tvojih. Ni tko je taj koji odlazi, vraća se i govori. A ne znam zašto nisi odgovorio na moje poruke, zašto si obrisao večeri druženja, zašto smo nestali. I zašto se sada vraćaš. Ponovo. To prepoznajem. Ali koji si sada od njih. Tajna mala u koju ne mogu podrijeti.
Kakav si to čovjek, naslađuješ se tuđim suzama. Žudnja ti je rasprava, na temelju ničega. Vrtnja riječi u kojima očekuješ pobjedu. Navada za tuđim porazom.
Sjedi ovdje i slušaj moj san.. o tome ti želim pričati i ti da me braniš od onih zlih koji me jure i proganjaju. Da me zagrli tvoja noć, ujuška u novi san. Da ti prešutim dio u kojem si ti. Još samo jednom, a ti da to znaš.
Govoriš mi kako odlaziš u prirodu, tamo pronaći nove ideje. Osjetiti zadnje trzaje prije kiša koje nam slijede i zime, snijega koji prekriva.. prekriva li? Moje otiske na tvojim vratima, moje riječi na tvome jastuku, moje lice na tvojim grudima. I ubrati nove plodove. Kestene.
Pruži ruku i dohvati...' jer...

Sakrit ću se još jednom. Mirno kao statua promatrati sjajnu put obrisa po nebu. Tamo znam – bio si. Tamo znam zastao si. Mahnuo mi i krenuo dalje. Na tom mjestu upisujem tvoje ime. :) pusa solace..

sjećanja :))) riječi koje govorimo u sebi, tiho, lijeno, ponavljajući svaku da ne zaboravimo kako je bilo, okus, miris, sve što možemo još tako jasno osjetiti kroz sjećanje, ubrzano, a sporo, presporo da se zaboravi....odmak...udaljavanje od svega, pa i tebe, nestaješ kroz završni aplauz riječi kojima uvijek pobjeđuješ, a ja šutim jer znam da nije u redu zvati te onim kojega volim, ljubim te i grlim u nekoj praznoj sobi, gledam svaki odlazak i čekam novi...hrabro odustajem jer moram, jer znam da ništa nema smisla, a najmanje voljeti nekoga koga nema...jučer sam samo prizvala sjećanja i mirno stala da osluhnem još jednom tvoje riječi...biti ćeš voljena...da, bit ću ona koja voli svim srcem onoga tko može shvatiti sve moje čežnje, strahove i tajne...skriveno, vješto, naklonit ću se sreći i reći...danas nije taj dan, možda sutra ili onaj iza...možda jednom kada budem spremna prihvatiti sve svoje mane i krivnje...zavoljet ću sebe i tebe...i biti voljena...možda...do tada ću se poigravati sjećanjem i biti daleko u svojim mislima....

Brnistro moja žutih, mirisnih, leptirastih cvjetova, Na tvoje trnje zakačih vijenac ružmarina. Ostavih u ti u vrtu međ miomirisnim stablima komadić raja. Zdjelu iz koje rastu smokve, nar, grožđe, jabuke, maslina, bademi i žinžula ponad duge pješčane staze vijugajući kroz mir zimzelenih divova u najskrivenijem kutku zelene oaze. Pobjegao sam ostavivši sve bijele male kuće s rustikalnim lukovima, sve crvene crjepove krovova i stare zvonike zaštitnike prošlih stoljeća, orijentire pomoraca. Uvale, rtove, zatone i plaže nenaseljenih otočića. Pobjegao sam od gorušice sunca kad počeci su nam uređeni klatili se oko vrata da ne dokončam u ljubavi što joj se klanjah. Nakovnju srca i suviše tijesno podnijeti zahrđalo lišće nemoćnih zglobova. Zatekneš li me kadgod da jurim starim krajem, znaj to jurim kući postelji, pozdravi me šutnjom. Mahni mi živim rukama s prozora jezgre u kojoj još miriše na ljubav. Kamen kamenu sliči. Hrid prekrivena mahovinom vapi za dodirom tvojim oborinskih voda slatkovodnog bunara. Dodirneš li me Pretvorit ću se u nasukan u plitkomorsku školjku šumeći vremena tvojih nijemih glasnica. I tako usnuti na prstu jedne ruke koja sve dublje prodire u more…kada se vratim jednoga dana. Nitko se nije obnovio sam u svojoj gorućoj rani.

zatekneš li me sutra, a možda i koji drugi dan, mahni mi živom rukom, pozdravi šutnjom, otkrij onaj jedini osmijeh kojega pamtim i kreni dalje...zar svaki taj slučajan susret nije kušnja onih koji se vole, onih koji vječno snivaju samo jedan san...i zašto se sada mučimo, patimo i unatoč svemu i dalje želimo...šutnja će jednom savršeno dobro sjesti na naša mjesta i samo ušutjeti, dodirom otkriti svu strast života kojom mrtvi pričaju i veličaju one koji još uvijek žive, a ima nas tako mnogo u ljudskim dušama koje ponekada niti sami ne prepoznajemo, ljubi me kao nitko do sada, udahni i ponesi još jedan izgubljeni odsjaja sunca u očima koje čeznu pogledom...daljine pričaju, sjene stoje...put je dug, nahrani me riječima i bit ću tu dok čekaš...

Idu kiše ljubavi… Kako dalje, improvizirat ću onako kako najbolje umijem očekujući zoru ispod zelenih zavjesa naše postelje, prirodno, spontano gubeći se u kazaljkama sata skriven iza male, provirujući ponad velike na koju se oslanjam. Sve što te molim jest ne zatvaraj vrata svoga srca, ne znam, mislim da me niti jedna improvizacija ne bi mogla izvući sklupčanog iz vlastite utrobe tražeći topline… ako je tvoja tišina to što mi poklanjaš uvečer umotana u svilena sjećanja molit ću usta da nikad ne progovore, ispao bi nektar života tvoga zagrizen staklenim zubima, ptice bi ga odnijele ili ovaj ludi vjetar, od toga strahujem. Makar, znam, ti nisi strah da te kao novčić izgubim u dubini noćnih oblaka. Neka na jeziku tvome vječno stoji ljubav! :)

i je i nije, i je i je... :))) ipak ono što smo znali da će jednom i biti, možda je prerano za reći, ali neka samo traje dok drugi prolaze mi ostajemo...zašto, nije važno :))) i nije nam žao...jer ono što je u nama zauvijek nosimo sa sobom :)))

Bio jedan dječak…jako čudan, očarani dječak.
Kažu da je lutao jako daleko, daleko, preko kopna i mora…
Pomalo stidljiv i s tugom u očima,
ali jako mudar bio je on…
I onda, jednoga dana, čudnoga dana
prošao je mojim putom
i dok smo razgovarali o mnogim stvarima
budalama i kraljevima
rekao mi je on:
"Najvažnija stvar koju ćeš ikada naučiti
Je voljeti i biti voljen istom mjerom."

Sloboda, ljepota, istina i ljubav.
Pomalo je čudan ovaj osjećaj iznutra.
Moj dar je moja pjesma i ova je za tebe.
Možeš svima reći da je ovo tvoja pjesma.

Može biti prilično jednostavna,
Ali sada kada je gotova
Nadam se da ne smeta,
Što sam objasnio riječima,
Kako je život predivan sada kada te znam.

Sjedio sam na krovu i zbacio mahovinu
Neki od ovih stihova prilično su me uznemirili,
Ali sunce je bilo ljubazno dok sam je pisao…
To je za ljude poput tebe za koje sja!

Oprosti što zaboravljam, ali to mi se događa.
Vidiš, zaboravio sam
Jesu li zelene ili plave?
Kakve bile, stvar je u tome što zapravo mislim..
Tvoje su oči najljepše koje sam do sada vidio.

Rekla si mi:
"Ja slijedim noć.
Ne podnosim svjetla.
Kada ću ponovo početi živjeti?
Jednoga dana ću odletjeti,
Ostaviti sve ovo iza sebe.
Što bi još tvoja ljubav mogla učiniti za mene?
Kada će ljubav biti gotova sa mnom?
Zašto živjeti život iz sna u san
I bojati se dana kada će snivanje završiti?
Jednog dana ću odletjeti, odletjeti daleko..."

Ljubav savlada sve prepreke…
Sve što ti treba to je ljubav, ljubav je igra.
Daj mi samo jednu noć, samo jednu noć
U ime ljubavi.

Ljubav je kisik.
Ne mogu preživjeti bez tvoje ljubavi.
Ne ostavljaj me.
Ljubav nas podiže tamo gdje pripadamo.
Brda su oživjela zvucima glazbe.
Ja sam stvoren da volim tebe, mala.
Ti si stvorena da voliš mene.

Pomislio sam da je ljudima dosta glupih ljubavnih pjesama.
Okrenem se oko sebe i shvatim da nije tako. O, ne.
Neki ljudi žele ispuniti svijet ljubavnim pjesmama
I mislim da nema ništa loše s tim.

Ljubav će nas podići tamo gdje pripadamo.
Gdje orlovi lete na planinskim vrhovima.
Ljubav nas tjera da se ponašamo kao budale.
Da odbacimo naše živote radi jednog sretnog dana.
Mogli bismo biti junaci samo za jedan dan.
Trebali bismo biti ljubavnici i to je činjenica.
Mogli bismo ukrasti vrijeme za samo jedan dan,
A bili bi junaci zauvijek i uvijek.
Samo zato što ću te ja zauvijek voljeti.
Samo zato što te ja ne mogu prestati voljeti.
Kako je život predivan sada kada si ti u njemu!

Rekla si mi:
"Da umrem ovoga trena ne bih to osjetila…
Jer nikada nisam poznavala potpunost
Kao biti ovdje zamotana u tvoju toplinu,
Voleći svaki tvoj dah.
Zašto živjeti život iz sna u san
I bojati se dana kada će snivanje završiti..."

Nikada nisam znao da bi se mogao ovako osjećati.
Kao da nikada prije nisam vidio nebo.
Želim nestati u tvome poljupcu.
Čuješ li pjesmu ptica iz mojega srca?
Godišnja doba se mogu mijenjati. Zima u proljeće.
Ali znaj da volim te do kraja vremena.
Što god se dogodilo ja ću te voljeti do mog
Posljednjeg dana.

Odjednom svijet se čini savršenim mjestom.
Odjednom se pokreće tako savršenom lakoćom.
Odjednom se moj život ne čini protraćenim.
Sve se okreće oko tebe i nema planine tako visoke
I nema rijeke preširoke…
Otpjevaj ovu pjesmu i ja ću biti tu uz tebe.

Olujni oblaci se mogu skupiti
I zvijezde se mogu sudariti.
Ja ću te voljeti do kraja vremena.

Naučio sam da je najvažnije stvar u životu
Voljeti i biti voljen jednakom mjerom. :) lijepa priča, malo podugačka, ali lijepa, vrijedna spomena...:)

voljeti i biti voljen jednakom mjerom :))) i nije važno koliko traje ako možemo biti iskreni, sneni, udaljeni, bliski, važno je znati da se osjećam sigurno tada i tu u tom čvrstom toplom zagrljaju. Nebo je poprimilo boju naše ljubavi, sve drhtaje jutra i kaže...vrišti...jednako za tebe i mene...onako kako treba :) s ljubavlju zaogrnuto najljepšom pričom...hvala ti :)*

:)) hvala i tebi jedina... ali imam još nešto... :) pa kaže..Molila sam more da mi vrati ljubav. Ono me je primilo k sebi i prekrilo valovima. S dna bolje promatramo ljude. Ja potječem s dna, samo se znam dobro urediti. Jedne večeri poljubio me muškarac baršunastog dodira i bila sam spašena. Bit svega je užitak i dodir. Ljudi se danas boje dodira. Dodira tijela o tijelo. Strasti i uživanja od boli prepuštanja tuđim rukama. Boje se činiti stvari na kojima su bili povrijeđeni. Boje se ljubavi. Ne mogu biti sami, ne mogu spavati, sanjati snove kojih bi se sjećali. Bježe na drugu stranu ulice. Okreću dva puta ključ u bravi. Zatvaraju prozore. Prekrivaju se poplunom preko glave. I, padaju na dno. Ima mnogo tužnih situacija o kojima ću pjevati. Ja osjećam bol. Osjećam je u velikoj količini. Stoga je moj posao biti ovdje kraj tebe, noću. Želim da se osjećaš slobodno. Želim te naučiti užitku milovanja. Osjećaju opuštanja. Prihvaćanja dobih i loših strana. Želim da kraj mene budeš velik i jak i nadasve siguran. Mislim da još puno stvari u životu želim vidjeti i učiniti, a to ne mogu ako stojim kraj muškarca kojeg ne volim. Ništa više ne znam. Dogodilo se iznenada. Kao da je oduvijek tu samo što to nisam primjećivala. Možda te samo nisam očekivala, a sada kada si tu, molim te, ostani zauvijek. Treba sve probati. Ispijmo ovu čašu večeras do dna, ljubavi. Želim te voditi dok plešemo. Želim da voziš moja kola. Želim te na vrhu. Želim te u svom krevetu ujutro. Planirati prvi izlazak s tobom. Hodati istom stranom ulice. Odvesti te na vrh planine i promatrati zalazak sunca u tvojoj kosi. I svaki puta iznova još jednom poljubiti te prije sna./Bez tebe večer mi miriše na rakove i školjke../ napisano na predzadnjem sjedalu ;)) tad se oglasilo svjetlo onog blesavog znaka, haltenwunsch ..rekoh bitte :)) pusa!***

...zar sanjam ako je sve to što kažeš istina, a znamo da je...s ostatkom dana još snivam jer znam da me netko voli, netko poseban i drugačiji od sviju :)))) lijepo je znati da se svakim danom sve više dodirujemo ljubavlju koju smo i predugo čuvali u sebi od sebe...a strah kojim smo oboje prišli nije bio običan, već toliko snažan da smo se zamalo izgubili u mnoštvu svih želja, vlastite nesigurnosti, neznanju...a kako je lako voljeti :)))) smireno, nježno i strpljivo...

Lako je voljeti..smireno, nježno i strpljivo..:)

Lubenice, otok Cres, 10.08. - na ovome otoku kao da imam morsku bolest. Začarani grad kojeg ljeti gaze tisuće i tisuće nogu stranaca. Ljudi željni avanture i novoviđenja. Svake večeri prelazim jedan most na kojem puše luđački vjetar i sve mi misli odnosi k tebi. Kao da si neki stup za kojeg se mogu primiti da me ne odnose ni more ni vjetar ni valovi ni bura. Zamišljam svoje ruke nježno postavljene oko tvoga vrata i tvoje čvrste ruke oko moga struka i kako plovimo zajedno njišući se u ritmu muzike svemira. Mislim na tebe to mi čini dobro. daleko...tvoji obrisi, ruke, riječi, lice i osmjesi...Nekada mi se čini da ljudi oko mene pričaju jezik koji ne razumijem i da bi mi jedino uhu godio ton tvoga glasa koji bi bio jasan iznoseći sve ono što bi se podudaralo mojim mislima i gorućom nutrinom. Oni imaju svoj svijet i vjeruju u ono što govore, no, ja gasim svjetlo da bih te bolje čula i upravo u tim trenucima upali se tišina puna naših riječi, puna ljubavi koja ima vlastiti glas i koja govori sama za sebe. Tada zatvorim oči i dozvolim si da utonem u bliskost, da me odvede daleko zaovoljnu i s osmjehom na usnama. Moram ići za sada, vrijeme mi je oduzato tuđom voljom, ali samo da znaš, misli i osjećaje za tebe nitko mi ne može oduzeti. Vjerujem da će se, jednom, negdje u vremenu i prostoru naša dva svijeta stopiti u jedan, u pravom trenutku bez straha da će se sva čar rasplinuti nekim neobjašnjivim i nepotrebnim razmišljanjem ponutkanim pitanjima u kojima nema mjesta smilu prevoditi našu ljubav...poljubac...:) LY

Zagreb, 14.08. - i dalje sam tu iako u nekom drugom prostoru, sve dimenzije prošlosti polako se gube i vidim da postoji nada za dalje, prihvaćam pomak linije i ne ograničavam se na sada. Pred sobom vidim drhtaj noći, ali se više ne bojim pokazati svoj strah i svoju čežnju. Netko je unatoč svemu jako strpljiv i pažljiv, pokušavam shvatiti zašto, no, možda je bolje ne misliti, samo se prepustiti osjećajima, igubizi glavu i uživati. Čudna je ta ljubav kojom volimo one koji su posebni. Zatvaramo ih u svoje snove i volimo ih, nježno obgrljeni srećom koja nam se smiješi :))))))nije važno kako, kada i gdje. Na neke stvari jednostavno ne mogu utjecati. Ono što se dogodilo, dogodilo se i dobro je :)

Happiness comes this night; a resplendent wedding procession has arrived.
An ocean of sadness, having welled in the eyes, was slowly checked.
The hum of the shehnaii rises.
I always loved you, loved you more and more...
I always loved you, and loved nothing else
My heart has worshipped you... and worshipped nothing else.
No, nothing...
nothing at all...
Despair spread even in their happiness, wrapping her in the shadow of pain.
She came only to tell her beloved this:
The scar you gave me — my face bloomed from it.
I'll make of this a keepsake, and decorate my forehead with it forever.
O darling, o darling, without you there is nothing at all in my life,
no... nothing at all
Taking memories of past moments, going with heavy steps,
the heart wept and the eyes welled up; the spirit cried out.
Those childhood memories, those bonds and those affections, those promises of everlasting love [note: jhule, or swings, are often given as a present to a fiancee during the month of Saawan -- hence this translation of 'saawan ke jhule' as 'promises of everlasting love']..
Laughing, making him laugh, fighting and then making up;
each and every moment of love, burning like a lamp in my heart —
I am taking it with me, I am taking it with me, I am taking it with me!
O darling, o darling, without you, there is nothing at all in my life,
no... nothing at all..
I always loved you, loved you more and more..
Yes, I loved -
I just loved -
Yes, I loved -
I loved more and more...

Znameniti recitator, ona ista povijesna osoba, volio je prije svojih recitala trenutak-dva prileći i odmoriti se. Leži on tako na ležaljci i kaže: spavat ću, a ne spava. Poslije recitala volio je večerati. I dođe jednom tako kući, sjedne za stol i kaže svojoj ženi: čuj, mačkice, daj mi napravi nešto sa rezancima. I dok žena nešto sprema, on sjedi za stolom i čita knjigu. Žena mu je ljepuškasta, sa čipkastom pregačom, s torbicom u rukama, a u torbici rupčić i medaljončić; žena juri po sobi, lupka potpeticama kao leptir, a on skromno sjedi za stolom i čeka večeru. Sve je tako uredno i pristojno. Žena mu nešto lijepo govori, a on klima glavom. A žena trk do ormarića i zvecka čašama. Natoči mi, dušo, čašicu, kaže on. Gledaj, dragi, nemoj spavati, govori mu žena. Čuj, lutko ne spavam, kaže on i potegne iz čaše. A žena mu priprijeti s prstom i onda juri u kuhinju. Eto, u ovakvim ugodnim tonovima prolazi cijela večer, a onda oni odlaze spavati.
Noću, noću ako im muhe ne smetaju, spavaju mirno zato što su dobri ljudi!
*

svaki put kada odlziš, kad ti ne čujem glas, odnosiš jedan dio mene...onaj dio mene koji obožava, grli, ljubi, drži u rukama...i kad bi se samo jedna želja mogla ostvariti bila bi to želja da te još jednom zagrlim...teški su koraci u noći napuštenim gradom, zemljom milion mogućnosti, razbijenom uličnom rasvjetom...ponekad pred vratima ulovim se kako tražim ključ od ulaza na svežnju ostalihi ne znam koji je onaj što otvara vrata našeg doma u kojem me čekaš ti...snaga nade iščekivanja ničime se ne mogu mjeriti...šaljem ti najljepši san..ima još nade za sve...ljubav je u nama zauvijek...:) tvoja...