izlijev

Ljudi vrludaju okolo poput uskovitlane mase zvrkova, bauljaju u transu ne znajući što im se nalazi tik ispred nosa. A to je samo uobičajeno stanje Homo sapiensa, tog blistavog primjera progresivne prirode. Oni ekstremi, oni što balansiraju na rubu sveopćog ludila, nisu ustvari toliko dalje otišli, samo drugdje. Lud je onaj čija se ludost ne poklapa s onom većine, pročitao sam jednom negdje, a varijacija na tu poantu ima bezbroj. Jedna je to od onih toliko općespoznatih istina, da je njeno ponavljanje papagajsko parafraziranje; varijacija na refren sveopćeg zbora.
Taj refren mi je tada ponovno razbudio onu istu viziju od toga dana, viziju programatski indiferentnog odvijanja, pod akceleracijom navinuta masa, i u nesvjesnosti kuda idem, zašto i kako, našao sam se (u posve suprotnom smjeru kojim sam krenuo) na tramvajskoj stanici kod Glavnog kolodvora s pitanjem: - A gdje je Fiona cijelo vrijeme? – pitanjem koje mi je još narednih pola sata odzvanjalo u glavi (kao, uostalom, i prethodnih dana kad god bih je se sjetio), tako da sam pod tim zvonkavim pritiskom instinktivno ušao u tramvaj i nakon poprilično mutnog sanjarenja tijekom vožnje kasnije kucao na Fionina vrata. Ne znam točno što sam očekivao, ali svakako ne doček kojeg bi se moglo nazvati gotovo svečanim. – Robi! Kao naručen! Ajde ajde... Uđi što čekaš... – I nakon što me blago ošamarila okrenula je glavu i rekla: - Vidiš, Igi, mi o vragu... He he... – Igi, mršav tamnoputi tip odjeven u crni sako s kapuljačom na glavi, blago se smiješio i kimnuo mi u znak pozdrava. Bio je zavaljen u fotelji, koja se nalazila usred poplave majica, hlača i ostalih Fioninih krpica, a stol je bio upravo natrpan čašama, tanjurima, papirićima, flyerima, upaljačima, CD-ima... svim i svačim, a i svo ostalo pokućstvo je bilo prekriveno svim vrstama predmeta. Taj posvemašnji nered bio je znak jedne elementarne promjene u Fioni, jer kako se smanjuje njena onako opsesivna potreba za čišćenjem, tako se smanjuje i njena opterećenost samom sobom. Ukratko: Fiona je blistala kao u svojim nasvjetlijim danima. Upravo su pričali o meni, reče mi Fiona dok je premještala hrpu knjiga i časopisa s fotelje kako bih se imao gdje sjesti; točnije, ona je njemu pričala o mojem pisanju i sviranju. Igi je, naime, recenzent, i objavljuje glazbene recenzije po raznim sajtovima; mogao bi nešto povoljno napisati za moju i Mauriceovu elektroniku. Osim toga, poznaje hrpu ljudi i sigurno nam može srediti po koju svirku. – Jel' tako, Igi? – sladunjavo je završila mazeći ga po glavi (kapuljači), što je on potvrđivao nekakvim nejasnim mrmljanjem. Hoću li večeras s njima, pitao me Igi, u Ksetu je Chicago Undeground; Igi nam može srediti besplatan upad. Pa htio bih, da, naravno, samo nemam para, i... – Šuti Robi! – Odmah me prekinula Fiona – Ideš s nama, pare nisu problem. – I zaista nisu bile, jer kasnije, prije odlaska (nakon što smo ispraznili bocu vina), dok je Igi bio na WC-u, još sam pitao Fionu za pedeset kuna, a dobio odmah 150. – Fiona – usprotivio sam se, ali me ona odmah prekinula: - Robi. Sve je OK. OK?! – I zašutio sam, spremio novce u džep i uskoro zatim krenuo za njom i Igijem, njenim novim partnerom. Fiona je trenutno u sedmom nebu, kako sam doznao na putu za Kset; upravo kad se riješila Ivke dočepala se Igija, i topeći se u zagrljajima novopečene strasti sa zanosom u glasu mi je ispričala kako je Ivkino ludilo skoro prešlo i na nju. Ivka je zadnjih mjeseci sve više jela tripove i bombone a sve manje B vitamine i željeza, i takvi odnosi u prehrani su njenoj inače luckastoj i neurotičnoj osobnosti nanijeli gotovo cjelokupan raspad sistema, čije su psihotične krhotine trovale atmosferu u stanu do opasne razine nepodnošljivosti. – Kakve je samo freakove dovodila doma... – s uzdahom mi je rekla Fiona – A što bi tek bilo da nije bila cijelo vrijeme vani? – Ne, o tome se ne smije niti razmišljati, završila je Fiona prepričavanje tog mračnog poglavlja njene nedavne prošlosti. – Ali kako si ju uspjela izbaciti iz stana na koji te ona primila? – rekoh, na što je Igi odgovorio mirnim, ravnomjernim tonom: - Vrlo jednostavno. Ivka nije već dva mjeseca dala više od petsto kuna za stan. – Slegnuo je ramenima i sarkastično dodao: – Argument u Fioninu korist koji je teško za pobiti. – Kasnije je još počeo pričati kako ju je pri tom izbacivanju morao smirivati (Ivka je postala agresivna te je prijetila da će.. ako...), ali Fiona ga je ubrzo prekinula ponovivši da ne želi više razmišljati o toj užasnoj situaciji. – Ljudi, idemo na svirku. To znači: bez opterećivanja. Jasno? – I bilo je jasno, jednoglasno prihvaćeno, tako da smo u Kset ulazili nacereni od uha do uha, odmah odjurivši na kat gdje još nije bilo gužve. Naslonjeni na ogradu terase, promatrali smo šaroliku masu koja se polagano ljeskala u tami kluba. Bend je već počeo svirati, i kao i uvijek, Chicago Underground je ponovno stvarao snovite prizore snažnih, ali mutnih boja. Kompozicije krcate egzotikom, kroz koju bi svako malo prošarali freejazz izleti, poluplesni beatovi i nenametljiva psihodelija zamuljanih i razvučenih nijansi, koje se prelijevaju u šarenim tonovima lebdeći poput dima kroz prigušeno osvjetljenje prostora. Efektna podloga na kontrabasu dobila je na dinamičnosti basgitarom zbog improvizacijskog pristupa, kojim se poigravao basist. Dražesni prijelazi iz snažnih turbulencija u mirno valjanje valova; ljupko, šarmantno i (rekao bih čak) puteno pridjevi su, kojima ću krstiti taj jazz, koji uvijek diskretno iskače iz svojih vlastitih tračnica općeći tako s elementima raznoraznih glazbenih pravaca. Sebastiana je Chicago Underground nekada inspirirao; pokazali su mu da se freejazz može također veoma profinjeno protezati i kroz mekane, spužvaste zvukove; zvukove kakvi obično ne dopuštaju ulete bučnih zavrzlama. – Kužiš! – oduševljeno je uskliknuo gotovo skršivši svoje inače tako staloženo stanje. – Promišljena, senzibilna improvizacija. To sam tako dugo tražio... I naravno, bilo mi je cijelo vrijeme pred nosom. Kad već ništa ne vidimo, mogli bi barem nos razviti. To bi bio istinski pragmatizam... – Bezobrazan smiješak s dozom fino smljevenom ljutinom zaigrao mu je na faci, a rukom je tresao iznad svoje glave lijevo-desno, jedan-dva... Stvar je u tome, što je Sebastian prvi puta preslušao Chicago Underground baš u ono vrijeme, kad si je (nama) nabavio svu onu hrpu muzike među kojom su izbila imena poput Don Caballero, Denison Kimball Trio, Braam Wurli, Ganger, Szilard Mezei, Odd Nosdam, Amon Tobin... Uglavnom, previše muzike je zaglušilo uši, a utjecaji su šibali po nama poput kletva; činilo se da se iz nas puše zvukovi kao iz peći, toliko smo ih upijali! Ganger, post rock kompozicijski promišljen, profinjenog zvuka i bogatog ritma; bend koji baca u trans vodeći vašu podsvijest po polaganim uzletima gitarskih dionica i naglim, točno konceptualiziranim zaokretima u sfere ritmičkog talasanja tonova, koje bubnjevi tjeraju na postepeni razvoj prema ponovnim uzletima u snovite predjele bogate imaginacije. Pa Amon Tobin, lik čija glazba u sebi sadrži najrazličitije elemente kakve elektronika uopće može imati a da ne zapada u tipičnu eksperimentalu. Egzotične melodije i divlji ritmovi, prštanje u pozadini i filmska glazba, jazz dionice i etno svirke. Ta vremena u kojima smo plovili u tim inventivnim glazbenim vodama sad su mi se odigravala u kazalištu mojih razbuktalih sjećanja; prizori iz istraživačkog doba i osjetilnih ekspedicija, koje su nas tjerale na maštu, na pokret, akciju... na ono što me i sad obuzelo, dok sam stajao uz ogradu, u laganom transu klimao glavom i upijao poput upaljenog mikrofona razvlačenje saksofona i poskakivanje basova. Iz tog transa me izvadio miris šita, koji je dolazio s moje lijeve strane, i bez mnogo razmišljanja sam se okrenuo i pustio svoj nos da me vodi do izvora mirisa. U kutu su stajale dvije cure i polako, ali opušteno pušile pljugu; prišao sam im. Bez nekih formalnosti, koje inače služe kao društveni eufemizmi dok su ustvari prikriveni carinici, odmah sam dobio pljugu i priključio im se u brbljanju. Tu su se spominjali neki huligani, neki boysi koji su jašili na cuckima, ulični svirači koji su zarađivali kao prosječni advokati, nargila iz Emirata, vreća šafrana, ciganska posla...i tek nakon cijele te hrpe tema, jedna od njih dvije (Ana, kako sam kasnije doznao) predložila je da se upoznamo, i upravo kad smo to krenuli učiniti prošao je neki tip kojem je ispao nekakav papirić iz džepa, i Ana je odmah poslala pljugu dalje, nešto za sebe promrmljala i pojurila za likom da ga obavijesti. Kako je Ana nestala među ljudima, ona druga se premjestila na Anino mjesto, i tek sam joj onda valjano razabrao lice. Sada mogu reći da bi me ta cura privukla i da nije bilo dozivajućeg mirisa. Cijela njena pojava je bila nekako... pristojno divlja, da tako kažem. Na prvi pogled šlampavo odjevena, a opet, tako je odgovaralo njenom liku da je ta proturiječnost zbunjivala svu procjenu; kao da je stavljala na sebe baš one krpice na koje bi slučajno naletjela, dok je tumarala stanom u potrazi za šećerom. I uvojci crne, guste kovrčave kose padali su joj preko lica, preko kojeg je neprestano bio razvučen sitan, ali intenzivan, živ osmijeh. Na trenutke kao da će prasnuti u urnebesan smijeh, ali onda opet, kao da se sjetila da ipak nije sama. Naravno, to ju nije spriječavalo da povremeno stvarno i padne u svoj tipično raskalašen cerek, i tada bi se pretvarala u razigrano dijete, u malu, pitomu ludu koja je eksplodirala u prigušenoj svečanoj gomili. Kad bi se tako smijala, sva bi još bila samo smijeh, jedan veliki, utjelovljeni smijeh koji je orio po svojoj zemlji poput gromoglasne prirodne pojave: harlekinska magija koja se isprepliće s elementima kovitlajući ih oko sebe kao tornado. Kažem magijska, jer je upravo tako djelovala: jedna cura (s vremenom sam doznao) bi stalno kihnula na taj njen iznenadan i potpuno nepredvidljiv smijeh (ja bih obično poskočio i zaražen pridružio se smijanju). Isto tako kažem tipično raskalašen cerek, jer postoje ljudi, koji su toliko prirodni da odmah, na prvi pogled sve o njima znate (svakako najrijeđi primjerci naše vrste), i Anivija je bila takva osoba. Ispričala mi je legendu, koja se ispreplela oko njenog lijepog i jedinstvenog imena. Njen otac, uvjereni iracionalist po rođenju (ovo je Anivijin citat), htio je da se zove Antilopa: u noći njenog rođenja mu se ukazala ta životinja, i po njegovom mišljenju nije bilo nikakve sumnje kako će se zvati. Njena majka to nije nikako dopuštala, a inzistirala je na imenu Nives; i tako je nastalo razdoblje od tri mjeseca a da mala Anivija nije imala imena. Za vrijeme tih tri mjeseca, pričao joj je njen otac, Anivija navodno da nije ispustila niti jedan jedini zvuk: apsolutno ništa! To je bila težnja za individualnošću, smatrao je otac, čemu se majka smijala, jer je ona pak smatrala da je to jednostavno samo osjećaj djeteta, koji naslućuje da nešto ne valja. Iako je to bila iskra jedne dugačke i sudbonosne svađe, koja je na kraju rastavila te tako dijametralno suprotne osobnosti njenih roditelja, bilo je jasno da ime mora što prije osvanuti. I od Antilope i Nives je nastala Anivija, ime sklepano od strane jednog slučajnog posjetioca. Kad sam ju upitao s koliko godina su se njeni rastali, ona je samo slegnula ramenima i promrmljala: - Dok sam još bila mala. – pa malo kasnije sjetno, zamišljeno, ali svejednako nasmijano: - Znaš, stari je genijalac. Uvijek je govorio:´Ja sam oduvijek znao da si ti čarobnica. Nažalost, tvoja stara ne vjeruje u čarolije.´ Tada bi se nasmijao i rekao:´Ali ona je bila prva koju si začarala hehe...´ - Onda je dodala: - Ali ja mislim da je ipak stari bio prvi začaran... – Anivija je uvijek bila u pokretu, neprestano je tijelom migoljila i vijugala, i to je činila nekom prigušenom ludošću glazbenika, a ustvari je bila plesačica. A plesala je čak i u snu! Ali sad već trčim pred rudo... Zaletavam se. Tipično. Tako tipično! Postoje priče što u nama već toliko dugo čame, da i samo jedna riječ o njima izaziva lavinu, jednu golemu i gotovo nezaustavljivu lavinu, čija će sila izbrisati sve što je do tada stajalo na putu samo da bi prva riječ mogla obaviti svoj tako dugo iščekivani porod priče, čije će nas magijsko djelovanje uvijek vratiti sebi, uvijek nas izbaciti iz sebe... Naše priče moraju biti ispričane, jer ako se to ne dogodi, slijedi bolest.
A tu večer je uslijedilo svašta: pojava jednog lika s avijatičarskom kapom iz II. Svjetskog rata, koji je tvrdio da je Anvija njegova sestrična; jedna cura obrijane glave, čije su riječi šibale poput gromova po nekom klincu za našim stolom; jedan tip opaljen kao gumena loptica, koji je tražio svoju jaknu i pri tome zalio ama baš svakog s pivom a uz što je uspio (istovremeno!) bacati takve fore, od kojih se nasmijalo čak i najtmurnije lice... Pa likovi s flajerima koji su nam padali u pive, cure bez srama koje su svakom sjedale u krilo, luđaci što imitiraju Pavarotija, fanatici za jazzom što skakuću poput čimpanza... Ali uglavnom, uslijedilo je ispijanje piva koje su se materijalizirale za našim stolom pomoću Anivijine magije, jedne čarolije čije su svjetlucave kapi frcale oko nje kao iz divovske fontane osvježavajući svakog tko se našao u blizini i privlačeći svu onu gomilu najšarenijih osobnosti, tako da je stol neprestano bio pun piva. Igi i Fiona su nam se pridružili, isto kao i Ana i onaj lik za kojim je odjurila i s kojim se uskoro grlila i ljubila i hvatala i... i da ne pričam o trabunjanju i verglanju, o urnebesnom smijanju, prolijevanju piva i namočenim hlačama (koje su neki htjeli i skinuti kako bi ih ocijedili), da ne razmotavam pijane i veoma mutne dogovore oko kojekakvih svirki, magla od alkoholnih para, koja me uskoro obavila skroz na skroz me ošamutila, tako da ništa više nisam niti vidio niti znao, i uopće, nemam nikakvog pojma kako sam dospio u Fionin stan gdje sam se oko podne probudio, škiljeći na jedno oko i držeći se za glavu poput upravo osviještenog brodolomca.

Ovo bi ti svaki izdavač objavio,savršeno pišeš.