N'oubliez jamais....

Ona je tamo,ja sam tu.Daljina nas dijeli.Ona ima bolesnu mamu s kojom zivi i koja ju treba,upisuje fax.Tamo.Ja studiram,tu,a nakon toga me ceka posao u kancelariji mojih roditelja.Tu.
Vidimo se...kad se vidimo.I tako to traje.Znam da je prava za mene,ONA,ali sve drugo u vezi nje(konkretno nasi zivotni putevi...)...what to do?Vottudu?
:(((

nešto moraš žrtvovati.

jelda? :(

vjeruj u ljubav (tako kaže RTL a bogami i pjeva oliver Dragojević) :))

ljubavi ima dovoljno,ali mi ne moze pomoc dok ovako stvari stoje

pa najprije trebaš vjerovati sebi, za ostalo se lako pobrineš

pa ako te iznevjeri znači da nije za tebe. hrvatska je još uvijek premala zemlja za velike daljine. čega se bojiš? da će ju netko zgrabiti prije tebe ili da će osjećaji splasnuti?

KAKO se to lako pobrinem?? Da dodjem zivjet dolje,a starci su mogli pred 2 god u mirovinu ali cekaju da ja diplomiram da poruzmem posao pa zato jos rade?Ili da ona dodje tu,a mama kupila kucu pred 2 godine tamo dakle tek se doselili,a bolesna je i ova ju ne zeli napustit-sta se tu ima sredit??Imam fucking pat-poziciju...trpit dok izdrzim,pa zbogom.Ili ima tko bolju ideju?

ma nije to,nego...vidjamo se 1-2 put mjesecno...a treba mi ko voda,svaki dan.Zaljubljen sam ko da imam 16 a ne 25

pa situacija je prokleto jebena, priznajem. zašto zajedničkim snagama ne dođete do nekakvog rješenja?

Peg tebi je gore,ti imas celavog Ala za muza :p

ono-odi,ozeni se,napravi djecu...mi se jos najvise svidja.Al negdje gdje nema ni mojih ni njenih roditelja.Ko ih jebe oboje

:) ni meni nije bilo lako u početku, početak je vrlo bitan, ali naša daljina (150km) uskoro je postala blizina a ja zato tek u 29.oj i nakon dvoje djece polažem zadnji ispit na još uvijek nezavršenom faksu. sad smo eto duže radi toga razdvojeni ali mi to ipak lakše pada nego da je to bilo u početku. eto, to je moja žrtva.

mah...neznam...idem spat to mi najpametnije.Hvala Rush,Peg