Dnevnik jedne tračerice

Ako nešto mrzim, to je kad nema posla…. Nisam ja neki radoholičar, ne daj Bože, ali u nedostatku posla oslobode se misli…. A ja tako mrzim misliti, razmišljati, ja baš volim bit «plavuša»…. Ono, dođeš na posel, odradiš osam sati rutinski, dođeš doma i na kućni telefon se javljaš imenom poduzeća prvih sat vremena, dok ne podesiš kućne postavke u mozgu…. No u zadnje vrijeme, apatija na poslu me tjera da se javim na telefon, čak i kad ne zvoni, samo da ne zaboravim kak se to dela…. Gledam u Murvicu na zidu i osjećam se upravo tako…. Otočić usred mora, pust, prazan,…. Od silnih emocija zadnjih mjesec dana, sad me preplavila ta praznina…. Razbilo se puno valova, a sad je bonaca…. Stišala se nevera i ostala je gola obala…. Zidovi su i opet na svome mjestu, čuje se samo eho mojih misli…. Preživjela sam kamenje, boljelo je, ali sve rane cijele, pa će i ove…. Ima to i svojih dobrih strana…. Ljudi su ipak samo ljudi, ne treba od njih ništa više nit očekivati…. Zapravo ne treba apsolutno ništa očekivati, tako imaš šanse i iznenaditi se, ugodno za promjenu…. Iako je meni pomalo dosta iznenađenja bilo koje vrste…. Odsanjala sam svoj san, prošetala malo i osunčala dušu i vrijeme je vratiti se među zidove, jer zima kuca na vrata…. Pokušala sam, nije da nisam, ali izgleda da su moje riječi ne razumljive…. Kad pružim ruku, svi zauzimaju gard…. Traže i nalaze u mojim slovima, ono čega nema…. Predajem se i ne želim više pokušavati…. Gluha osoba ne čuje, slijepa osoba ne vidi i to se uglavnom ne da promijeniti…. Kad nestane normalna komunikacija, kad se apriori donesu zaključci, tu nema pomoći…. Samo budale ginu za ideale i sad sam bar dokazala i sama sebi da sam budala…. Opet smo ja i moj kamen na dnu brda, ali ne da mi se ga više gurati…. Jebi se Zeuse, osudi nekog drugog, pa nek ti ga gura…. Meni je dobro i ovako…. Nisam čovjek ako se nakon pada ne dignem? Ne moram ni biti…. Uopće mi se ne sviđa biti čovjek, a za ženu mi fale neki atributi ;-)))) Jedina osoba koja me razumjela, otišla je, a slika ne daje povratne informacije…. Život mi se ruši kao kula od karata, a ja ga promatram i nemam volje niti pokušati…. Lančana reakcija, kad počne ništa ju ne može zaustaviti…. Možda i može, ako ništa drugo, može se kontrolirati, ali predugo sam kontrolirala, nek sad ide do kraja…. Ne mogu više podnijeti tu lažnu sigurnost doma u koji ulazim kao zatvorenik, ne mogu više podnijeti lažne ljude koji pričaju jedno, a misle drugo…. Ne snalazim se u tračevima, podmetanjima priča, rastezanju zmazanog veša, traženju podrške nakon slomljenih emocija, regrutiranju pristaša…. Ježi ga, ja nisam političar, a bogami i ulaganja mi loše idu, ulažem emocije na krivo mjesto po defultu…. Reče meni Dalaj Lama, u nekom glupom chain letter, da su moji životni prioriteti: ponos, obitelj, ljubav, karijera i novac, posloženi tim redoslijedom…. Moš mislit…. A ja tako želim malo mira i jedino mi je to želja…. Mir…. Nakon toga mi kaže da napišem sretan broj (moj je 30) i nek to onda pošaljem na toliko mail adresa, jer će mi se navodno ostvariti želja…. No to sam dobila na hotmail, a on ima limitiran broj slanja, a ja svoj limit potrošila…. Eto kako sam doslovno potrošila svoj mir ;) Izgleda da sam osuđena da me limiti liše svih mojih želja…. Uostalom koga briga? Nikoga…. Na žalost, baš nikoga….
Jesen mi se zavukla u svaku poru i ne znam kako izbjeći zimu…. Sva sreća imam zidove….

proljece uvijek dodje... sve sam to prozivjela i kad sam mislila da ne postoji izlaz, u zidu su se otvorila vrata... samo treba imati vjeru u sebe i nadu...

dobro zboris viteze... svatko ima svog andjela, koji je uvijek uz tebe, samo moras znati otvoriti oci da ga vidis...

evo, ja sam uz vas sve :-))