Dnevnik jedne tračerice

Jedno kasno jesensko popodne…. Pogled iz tramvaja je siv, ljudi žure bez osvrtanja, praznih pogleda…. Kiša, magla, smog, opći dojam tuge, apatije,…. Tišina u tramvaju je «dohvatljiva» i pritišće…. Oko mene smrknuta lica, dva penzionera jedini održavaju tihu konverzaciju, koja odzvanja, pa i oni nakon par minuta odustaju…. Postalo mi je preteško i na prvoj stanici bježim van, nemam klaustrofobiju, ali ta atmosfera me počela gušiti…. Dosadna kiša mi pada po licu, ali ne smeta, daje barem malko živosti u toj učmaloj atmosferi…. Hodam polako, bezvoljno…. Razgledavam izloge, koji bliješte u sveopćem sivilu…. Dobrodošli u Hrvatsku! Sivo, tužno, uz poneki blještavi izlog…. Gledam u jedan, prepun, nema čega nema…. To me vratilo u jedno drugo vrijeme, bila sam još mala…. Tako mi se jela čokolada, ali nema…. Dijete u meni progovara: « k vragu i Država u kojoj ne možeš kupiti običnu čokoladu». Striček (tako smo prodavača zvali od milja) me pogledao s osmijehom i rekao: « Malena, super je kad imaš s čim, a nema za kupiti, ružno će biti kad ćeš imati sve za kupiti, a nećeš imati s čim.». Eto, danas nema redova za deterdžent, za kavu, za banane,…. Ali zato su redovi za crni kruh, kojeg naši političari ne jedu da bi sirotinja imala što za jest (citiram jednog od naših premijera)…. Zato postoje redovi na Zavodu…. K vragu Striček, kako li si samo bio u pravu…. Sve mi je teže hodati, sa stupova me još uvijek gledaju predizborna slova, obećavaju i pobjednici zahvaljuju…. Zašto zahvaljuju? Na povjerenju, koje će ionako iznevjeriti? Kao da je njima stalo do ičega, osim do «kruha bez motike»…. Odmah glavom, neću se nervirati zbog nečeg na što nemam utjecaja…. Pažnju mi je privukla scena par metara ispred mene…. Neki muškarac vuče ženu za rukav…. Predaleko sam da bih čula o čemu je riječ, ali je vidljivo da je on uporan, a da se ona prilično ljuti…. Vjerojatno bih prošla pored njih, nije moj problem, ali kad sam došla do njih, žena se uspjela oteti, gurnula je muškarca na mene i lupila mu šamar…. Izgovorila je nekoliko sočnih, primjerenijih kočijašu nego «finoj» dami kakvom se očito smatra (percipiram na bazi odjeće i afektiranih pokreta, tako da je to malko pristran zaključak) i sa vidljivim gnušanjem odlazi…. U tom momentu, prema meni se okreće lice muškarca, oči djeteta pune su suza…. Gleda me s očajem i pita: « Hoćeš li mi ti reći gdje je moja mama?». Ostala sam bez teksta, od tuge, kako ljudi mogu biti bezosjećajni…. On je moju šutnju, vjerojatno protumačio kao odbijanje…. Grčevito se primio za mene i plačući me molio da ga odvedem njegovoj mami…. Počela sam ga smirivati i nakon nekog vremena, uspjela od njega dobiti informaciju da je njegova mama otišla na Nebo i da on sada živi u visokoj zgradi u kojoj mu je ružno, jer nema dvorišta i nema njegovih prijatelja koji mu donose bombone kad se vraćaju s posla…. Ne smije ujutro otići do susjede i pozvoniti na vrata, jer se ona ljuti…. Znaš, svi se ljute na mene, a ja sam tako sam…. Saznala sam puno detalja, a nikako da saznam ono bitno, gdje stanuje…. Više nije bio tužan, sretan jer ga netko sluša…. Uspjela sam shvatiti da živi sa sestrom i počeo je pjevati brojalicu koju ga je ona naučila…. Tad mi je sinulo da je to broj mobitela…. Nazvala sam ju, bila je presretna jer su već krenuli u potragu za njim…. Dogovorile smo da se nađemo u okolici Trga…. Nije baš bio sretan, ali Vincek čini čuda ;-))) Jeli smo sladkač, pričali, smijali se…. Zaboravio je da je bio tužan, njemu je dovoljno samo malo pažnje i njegov svijet je opet ispunjen…. Vratio mi je osmijeh svojim nepovezanim brbljanjem, srećom, a najljepše su mu oči, oči djeteta…. Oči koje se pale na najmanji znak pažnje, interesa, dobre volje…. On je pravi pokazatelj kako je u stvari malo potrebno za sreću…. Došla je sestra i bio je to dirljiv susret sreće i olakšanja…. Teško je njemu, neiskvarenom, objasniti svu neprobavljivost svakodnevnog preživljavanja…. Smrću majke, nestalo je njegovog okruženja, rituala i stavljen je u novu sredinu koja nema vremena za njega…. Prilagodit će se, ali sigurna sam da će barem još jednom otići u jednu takvu potragu…. U potragu za «starim» vrijednostima…. Na rastanku je spustio oči i onako ispod oka pitao da li me smije poljubiti? Ma naravno! Poljubio me, stisnuo se i rekao «Hvala»…. Hvala tebi anđele ;-)))))
Par puta se okrenuo i mahnuo mi…. Pogledala sam oko sebe i dan više nije bio tako siv…. Hvala ti, moj dobri anđele ;-)))))

hvala tebi sto si ovo podijelila s nama .-)

zubi, divna si....

shmrtz...predivno ;-)

:))

Ma da si ti tak dobra Zubica? :)))

svaka čast, zubi :-))

divno... i ti si divna zubice...

svaka cast!!!!!!

Tako je lijepo voljeti... zar ne Zubice? Jednom, kada te nisam poznavao, slagao sam da te volim :-)

Sada u ovom trenutku, tako si mi dirnula srce... da te volim, istinski, dubinom duše. Tako je to lijepo osjetiti.

Hvala ti.

...zubek, srećice moja predivna, pusa...