Graškograd u velegradu

 
Obrisah višak ruža rubom šalice, pijući kavu. Koncentrični raspolovljeni elipsa-krug vrlo monotone zemljane boje, kao jedina smislena cjelina dana. Automobili lete kao strvinari oko cjelovite šalice, a ja mislim crveno. Mislim o crvenom suncu i crvenom mjesecu i o kaplji krvi koja je kliznula niz donju usnu kada sam se ugrizla u tramvaju. Previše crvenog.
Sporo je vrijeme.
Sporo pada čak i nabor na suknji dok mijenjam položaj ukrštenih nogu. Osjećam neopisivu potrebu da zatvorim oči, ovdje, usred kaosa. I nestanem. Negdje gdje postoji samo lagani vjetar da me miluje po obrazu. Ili možda na nekoj slici koju je naslikao neki mladi romantik. Ha. Djevojka sa goblenom. Na livadi. Posve zadovoljna tom rupičastom radnjom.
Sporo je vrijeme.
Ne mislim o sutra. Ni o jučer. Velika bučna terasa ima zeleni pod. Pepeo je već triput odletio na suknju. Konobar je nespretan i mršav. Imam modricu na koljenu. Ne pamtim da sam se negdje udarila.
Želim samo tišinu.

a na čemu si ti

Volim te.

I tišina je hrana. Čista, okusa suptilnog do krajnjih granica.

Pajk kako japanski, kao porculan ti je komentar.I tebe volim sad.