Samamama razmišlja

Veza je gotova kad zaplačeš na neku pjesmu kroz smijeh. Ne više jer ti je žao, jer te boli što ti je rekao i kako te pogledao, nego jer se osjetiš slobodno od očekivanja, prijekora, nenavezano uz one značajne poglede koji bi ti trebali parati srce i izazivati senzaciju poslušnosti partnerovim željama. Svaki je prekid jedna mala smrt jedne male osobe koje više nakon prekida nema, jednog malog stvorenjceta koje je uvijek bilo naivnije i gluplje nego nakon što se sve završi, ali dragog stvorenjceta koje se nadalo, praštalo, trudilo se i očajnički koprcalo u svijetu emotivne ucjene i suludih očekivanja. Isto kao pred smrt, kako smo naučeni vjerovati, tako i pred sam kraj veze život ti se odvrti pred očima i vidiš sebe s 13 godina kako blentavo hodaš nekom obalom, glavom punom kupus salate, pa vidiš sebe kako bolno plačeš s 21 kad te prvi put netko ostavio, i nisi sigurna možeš li preživjeti tu fizičku bol, pa vidiš sebe u divnoj vjenčanici, pa porod i vidiš kako se svijet okrenuo kada je došao tvoj mali sin, pa sva obećanja, svađe i na kraju – opet si ona ista, jednako sama, jednako sretna. Ona koja se nada i ponovno vjeruje da će drugi puta biti drugačije. Ali ne više da će istim čovjekom biti drugačije, kao toliko puta do tada, nego da će drugačije biti s nekim drugim. To je kraj. Kada te ništa više ne može dirnuti osim puke činjenice da je istina okrutna, život mjestimično težak, a razumijevanja s bivšim više nema nigdje, i prestaneš ga tražiti jer osjetiš u želucu kako vaš svijet ima dva kontinenta s ogromnim, nepredvidljivim, divljim morem između sebe. Ne diraju te više njegove riječi, njegovi postupci, još jedno izderavanje u supermarketu jer si donijela kantu za smeće koja se njemu ne sviđa (kao što se razmaženom maminom i tatinom bogatom jedincu ništa ne sviđa), pokušaji ucjene emocijama, pasji pogledi, ništa. Pospremiš kantu za smeće na policu i pomisliš – ponovno ću morati paziti da dijete ne razvlači smeće iz vreće koja stoji na podu (jer bivši neće ići kupiti drugu kantu, nego samo je bitno napraviti scenu da se pokaže kako ne valja ona koju si izabrala), i pomisliš – ma i to će proći. Čuješ ga iz sobe kako grinta, kako psuje sebi u bradu nadajući se da ćeš doći i pitati ga što je, pa da opet raspravljate o njegovim osjećajima do sudnjega dana (dok ne priznaš kako je njemu teško, a ti kučka), a tebi je to kao šum vešerice. Bilo bi bolje da se ne čuje, ali – nek brunda ako mora. I razdvajaš se, odlaziš sve dalje, tektonske ploče se razdvajaju, cijeli se svijet trese, ali što si dalje, to je slika cjelovitija.

Mislila si da je potišten, mislila si da ćeš mu pomoći ako budeš obzirna, mislila si da će biti bolje ako budeš puna podrške i praštanja dok on leži na kauču, ignorira sve svoje obaveze, ne radi, a troši... mislila si da je u nekoj krizi, kao što ti je govorio, a onda odjednom vidiš.... to nije kriza, to je on. To nije faza, to nije krivo razmišljanje koje dovodi do loših procjena, to nije moment, to je njegova vječnost. Lijen i razmažen sin kojem je cijeli svijet kriv jer više stvari nisu lake kao do tada; treba se ustajati, treba raditi, treba paziti na dijete, pofarbati ogradu, kupiti stvari, popraviti stolac, komplimentirati ženi... a i ispalo je da nema toliko para da se može živjeti kako je cijeli život želio, ili učen da želi. Pa je kriva obična kanta za smeće, kriv je stolac koji si možemo priuštiti, a koji nije najljepši stolac iz skupih dizajnerskih časopisa, kriva je boja zida, krive su ručkice na frontama kuhinje, nije dobra kada i nije dobra soba... nije dobar dan, dobar mjesec, dobra godina... nisam dobra ja i nije dobar život jer ne dajemo mu sve ono što bi htio.

Kraj je kad o tome misliš s umorom, ali bez suosjećanja. Prije mi ga je bilo žao, ako sam i slutila što je po srijedi, mislila sam da mu nije lako s teretom odgovornosti prema ocu koji želi da se lova dalje množi, a on to nije sposoban, bilo mi je žao da ostane bez nas (mene i djeteta), bilo mi je žao djeteta, da gleda takvoga oca, kojem je kriva i subota jer mora u zoo, i nedjelja jer mora u park, i ponedjeljak jer treba na cijepljenje, i utorak jer za ručak nije pohano, i srijeda jer se probudio umoran, i četvrtak jer se bliži petak, a ja sam odlučila da bih išla na izlet na more, što je isto tlaka... i tako iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, a meni vrijeme ide.

Jednom, usred radova (jer ja sam radila na našoj kući, crtala namještaj, planirala cijevi i zidove, hendlala majstore, cjenike i pločice) zatekla sam sebe s metrom i nacrtima u rukama kako se branim od njegovih salvi kritika, kako ga molim da mi da kompliment, da bar prizna koliko radim i koliko se uštedjelo jer sam sve napravila sama, i da ne pljuje po svemu što sam isprojektirala i da bar jednu stvar prepusti meni, bez da mi zanovijeta bez ikakve ideje kako to napraviti bolje, samo s komentarom – ja to tako neću to mi se gadi, to mi je ružno ili smrdi ili... ili ... ili... a voditelj radova začuđeno je gledao u nas, i nekako kroz njega. Imala sam dojam da je čovjek koji me ne poznaje bio u iskušenju da skoči na mog još uvijek muža i prebije ga. Na kratak trenutak. A onda se okrenuo i otišao unutra. Gledala sam se zatim u ogledalu i tražila u sebi trag glasa mog pokojnog djeda kojeg neizmjerno volim. Mislila sam si što bi on rekao da vidi što sam si dopustila, koliko sam jadna, koliko bijedna kad od takvog čovjeka tražim da me poštuje, kao da je to važno. Osjećala sam se ružno, postiđeno i kao neka kurva petkunašica s ulice. Za što se ja prodajem?! Za to da mi jednom nekad ljenčina prizna da sam vrijedna i da mi uspijeva ono što se njemu čini teško do nemoguće, kao kolonizacija Marsa, znači da prizna sebi da sam bolja od njega, da sam sposobna i talentirana za mnoge stvari... Bolje bih se osjećala da sam se kurvala u Esplanadi za pare. Tu je računica jasna, a trud umjeren. Ono što ja godinama prolazim je kuluk i tlaka i ponižavanje od trena od kad je počeo stvarni život, od kad je trebalo raditi, a on nije htio. Sve dok je život bio lagodan u užitku i izlascima, u smijehu i zabavi, sve je bilo dobro. I dok je beba bila mala, pa ja dojila cijele noći, a on spavao do devet i pio kavu do deset (jer što ti ja mogu pomoći) i onda je još bilo dobro.

Ništa mi ne bi bilo teško kada bi stvari bile jasne. Da je rekao – meni se ne da, ali uradi ti, vidim da voliš to oko kuće, da imaš cijelu biblioteku arhitektonskih knjiga i časopisa, vidim da ti ide i da lijepo dogovaraš sve i s majstorima,i arhitektima, i stolarima, da je rekao – da je rekao – cijenim to što radiš, svaka čast. I kuhaš, i radiš, i pišeš, i vježaš, i izgledaš kao avion, i imaš volje za seks, volim te, cijenim te... Riječ ne bih rekla, to i tako može, jer ja sam od njega mogla dobiti neke druge stvari koje bi mi značile. Ali ponižavao me i vrijeđao, zaustavljao i kritizirao na svakom koraku.

Zašto? Nikad neću zapravo znati. Ali još je gore to da nikad neću znati kako sam si to dopustila. Jedino ću razumjeti ono što me prije mučilo – KAKO se žena dovede u poziciju da je netko tuče, omalovažava, prijeti joj, a da ona to trpi – eto tako. Dovede se i gotovo. Pametna, glupa, lijepa, ružna, tako nebitno. To je kao što kiša pada, a sunce sija.

Mda, odlično, odlično. I vrlo blisko, poznato. Psihijatrija ima naziv za ljude poput naših bivših: ambiciozni sadizam. Neka im Hrvojev bog pomogne! A mi letimo dalje.

kako ne kužiš? zna da je manje sposoban, zna da si superiorna i zato to i radi... da te sruši dole... da bi mogao biti iznad tebe ...

agresija zbog inferiornosti, da

O hebenti, pa nisam sama na svijetu s ovim. A vas tri zvučite kao da znate o čemu pričate. Znači, dio sam insane chicks club :D

Da sama!Nikako. Te male klaunove valja staviti i ostaviti gdje im je i mjesto.I ne misliti o njima.

nezrelo, jadno, nesposobno, ne moraš se nikome opravdavati :)

srećom nisam to prošla al ih znam nekoliko koje jesu. zato ja samo zgodne i bludne mikiće prčkam :-DDDDD

Ma kakva opravdavanja! Od kad ovako živim jača sam no ikad.Primjećujem male razmaženke i njihovu kuknjavu te raspad sistema tzv. stabilnih brakova i nalazim da mi je prokleto dobro.

ma koji stabilni brakovi? frendica radi na socijalnom i kaže: svi brakovi se raspadaju do 30-te! super!

welcome to the bright side of life...sad si fino slobodna opet svoja...i nadam se sve češće sa osmjehom na usnama...je je život je ponovno lijep...

da. totalno poznata prica. svi elementi prisutni. nebitno je sve sto si dopustila da se desava, bitno je danas. cak ni sutra nije vazno. ima nas vise:)

jebate.. a ja mislio da je meni bilo teško..

poznato...nisi jedina koja je to sve prošla, no, hm, krivnja i ta neka pitanja koja si postavljaš više nemaju smisla, okreni se, pogledaj se, život je ljepši sa druge strane i ti to jako dobro znaš :)

Ovo je ruzno iskustvo...Moje saucesce...

Ovo je trebalo biti izrečeno. Divim ti se :)
Ženo, ima u tebi snage...idi uzdignute glave i smjelo koračaj!

to su vampiri koji se hrane omaložavanjem drugih ljudi(i partnera) postoje i muškarci i žene takve...paraziti...interesanzno je kako ljude jače od sebe manipuliraju... fenomen...ali život ide dalje...ako si osvjestila svoje vrednosti više sigurno nećeš uskočiti u takvu situaciju...sretno:)