Samamama razmišlja

Dođeš u fazu u raspadajućoj vezi u kojoj još odlučuješ ostati još neko vrijeme. Zbog organizacijskih pitanja, zbog toga jer si napol uređenja doma od kojeg nema rezona odustati, makar se za koji mjesec rezao na pol, kad si već uložila toliko (truda, rada i srca, i manje važno – novaca), a partner ionako ne vjeruje da je kraj. Umorna od svega, prepuštaš odluke neprijateljskoj strani jer svaka tvoja želja i odluka je područje bitke za moć, ali druga se strana ljuti kada konačnu odluku prepustiš njemu – jer ne želi odluku, želi bitku. Ne želi komodu, nego tvoju krv, ne želi svijetlo drvo, nego da plačeš zbog njega. Ne želi šarene pločice, nego želi osjećati da je pitan i da je bitan... Sve dok ima problema, o njima se može pričati. I obećati da će biti drugačije. I pitati što je s tobom, i kako da to riješimo... kao da se to ne bi riješilo već da se riješiti moglo.

Voziš se autom nakon jedne od takvih sesija u kojoj osjećaš kako je prodavaču mučno sudjelovati u tim pokušajima okršaja i mantraš – ovo je prošlost. Ovo je prošlost, kao što si se nervirala zbog bivšeg bivšeg, a više se, da se ubiješ, ne sjećaš zašto. I voziš se, prolaze tamno zelena polja kukuruza, šoping-centri, voze se ljudi, prolaze ptice, rola se lijepa zelena rijeka, a ti misliš – ovo je prošlost, vidiš, ovo prolazi... i nema više, proći će. Proći. Proći. Odijeliš se od sebe, bacaš se u zagrljaj sebi koja ćeš biti nakon što sve prođe, bez mosta, samo tako, kao zmaj na kojem visi još jedan, dječji, ljudski život i gledaš kroz prozor, svaki dan u istim teškim suzama bez zvuka.

A onda pronađeš iznova sebe i dočekaš se u onom zagrljaju sebe same,koja jesi nakon što sve je prošlo...

sada stani malo na balun,ne brzaj,pusti neka vrime ćini svoje....neki ljudi nisu dostojni naših patnji,suza....nasmiješi se,sutra je novi dan...

poznato mi....

da...potreban je vremenski odmak da vidiš kako si sretna...tek tada vidimo dobro...sad je još prisutna dilema i strah od neizvjesnosti...

a dođe taj dan kad dileme sasvim nestane a neizvjesnost se pretvori u običnu brigu o svakodnevici...a očaj i jad u snagu :)!

Hvala vam na podršci! Bit ću ja bolje...