BIJELI OLEANDAR

Gusta tamna tekućina slivala se niz nabore bijele tkanine obavijene oko njenih ramena i grudi ostavljajući tanak mrežasti trag stvarajući tako neobičnu teksturu koja se širila prema dnu haljine...Sitne meke kovrče lijepile su se u pramenovima uz svijetlu, gotovo neprirodno glatku i hladnu površinu obraza i sljepoočnica, dok je prste druge ruke ovlaš prebacila preko desnog ramena...Ispruži koljena te uroni stopala u pijesak a ruke protegne iza sebe i, naslonivši se na njih, zabaci glavu unazad...Sve je bilo mirno, nije osijećala nikakav poriv da se pokrene...Mogla bi ovdje ležati vječito i buljiti u zvjezdani plašt iznad sebe...I ne osijećati strah...Ali um... Um je bio nešto sasvim drugo i govorio je onim svojim zapovjedničkim tonom da mora nestati odavde...Koliko je samo puta poželjela da ga isključi, da živi bezazleno, spontano...Ali ne, njeno postojanje značilo je samo jedno...Lov...Neprestani bjesomučni i da, proračunati, lov...zbog opstanka...Nemarno je otresla ruke i u hipu se podigla na noge...Nasmija se kad ugleda svoju haljinu, umrljanu, slijepljenu i punu sitnih čestica pijeska, i , do prije pola sata, boje vanilije...Lijevim rukavom obriše tragove oko usana i zagrabi gornje volane na suknji.. U tri koraka se nađe do koljena u moru te uroni sada cijelim tijelom i stopi se s hladnom površinom...Zaroni jedan, dva, tri puta, te zamahne glavom pri čemu joj vodom i solju otežala kovrčava "buktinja" na glavi (kako je voljela zvati svoju kosu) pljusne po staklastoj površini mora parajući tišinu male uvale...Dopluta u plićak i poput kajmana, noktiju zarivenih u pijesak, ispuže vani i lijeno se protegne uspravivši se na noge, dok se voda cijedila u sitnim potocima s njene kose i odjeće .."Uhh, ovo je tako fino", pomisli...No lice joj brzo poprimi hladan izraz, a oči se zatamne kad joj pogled skrene na beživotno tijelo muškarca koji je ležao pored njenih nogu, u pjesku prepunom tragova sličnih onima sa njene haljine..."A što ću s tobom..?", ošine je misao...Nije se dugo dvoumila...Snage je imala dovoljno za tri muškarca zato ,uhvativši mrtvačeve noge, prebaci ga preko ramena ko vreću cementa...Lijevom rukom se potpomogne i skočivši na mulet, oprezno se došulja do ruba...Bilo  je previše sklisko i zato je odlučila riskirati...Jedan, dva, tri i...tijelo je bilo u moru...Osvrne se na brzinu oko sebe, smota haljinu oko koljena i munjevito nestane u šumi...

Ni loše.

super :)

lijepo i elegantno... želim još

Večeras,kad sve utihne...Sad odoh spržit par palačinki...i filovat ih gustom slatkom smjesom grešnog okusa što mami osjetila...

u tekstu ti nedostaju emocije.