izlijev

Gledajući sad kroz prozor stana i vidjevši uzburkanu svirku Ilice, jurnjavu auta, akceleraciju molekularne strukture mase što se kreće vijugavim stazama, i klopot cipela i visokih peta, vojničko stupanje nadobudnih punkera, kulersko vucaranje partijanera, pokoji starac predan tempu svojih godina, starac kojem bjesomučno trubi nekakav žutokljunac, jedan mamin sinčić zalizane kose i s gangsta pogledom u tatinom BMW-u, stisnuta šaka jednog pravog ratnika, patriota koji služi domovini trubljenjem i psovanjem, i to samo zato jer plaća porez mlitavom državnom tijelu, i što redovito odlazi na posao, posao zasigurno uglađen (uglađen kao i njegova pomno njegovana kosa), a koji su mu sredili uglađeni mu starci, da, taj prizor mi je odjekivao u mojoj umnoj anatomiji čija duša je prkosno tražila glazbenu želju, jednu ludu i razuzdanu, obijesnu svirku Coltraina, ili možda Nirvane, kako bi mogla na nekoliko trenutaka iskočiti iz svog suptilnog tijela i uzviknuti: Ja vjerujem u dušu živog bića, ali ne vjerujem u ovu čovjekovu civilizaciju! I nakon tog zurenja kroz prozorsko staklo, zavalio sam se u fotelju i otvorio Whittmana zbog čega je Fiona otišla srediti se za tulum, a ja se prepustio njegovoj ekstazi, sumanutoj i humanoj, metafizičkoj i svjetovnoj ekstazi, tom zanosu neljudske uzvišenosti!

ako je ovo tvoj tekst, svidja mi se tvoja profinjena ironija i cinizam... samo da bi se lakse citao neki tekst ljudi su izmislili odlomke. Drugi put probaj to razdvojiti u manje cjeline. i da, primjetio sam da je to jedna recenica ali svejedno!

Komadić toka svijesti. Dojmljivo.

možda bih fakat trebao ić na odlomke, ali zbog nekog virusa u glavi to jednostavno ne želim:) cijela knjiga koju pišem je ovako gusto nabijena. dobro stari pristup s kraja 19.stoljeća... :)