Samamama razmišlja

Uzela sam sina i otišla kod dobrih dragih susjeda. Natočili smo si vina u čaše, dodali leda, gljivili neko vrijeme, a onda počeli pričati. Dok smo se zagrijali, već nas je kolektivno pukao najbolji crnjak kojeg sam pila u ovom životu i skoro su mi suze potekle u dva trenutka razgovora.

Za dvadeset i pet godina braka ponovno su se oženili, ovaj put po vjerskom obredu supruga. Prvi put su se vjenčali građanski, drugi put po njegovom, a valjda će za zlatni pir po njezinu vjerovanju. Vidjela sam slike. DIVNO. Jedan od najsretnijih brakova koje znam gradi dvoje ljudi različitih vjera. Jebiga, tko se voli i tko zna može sve. Ja sam izdržala tri godine braka. I to je to, dok gledam slike jednog dugog, sretnog i uzbudljivog braka.

A onda sam otišla u kuhinju, dali su mi juhe da malo otrijeznim zamantanu glavu, i narezali pršuta, i na podu sam vidjela pluto. Jebeno pluto, najbolji materijal za popločenje doma koji sam tako željela u kući koja je trebala biti dom mojoj sada rastavljenoj obitelji. I kaže meni njezin muž - divan materijal, topao, ugodan, trajan, idelan za djecu. I nabroji sve one stvari koje sam ja danima govorila svome bivšem, a koji to nije htio ni čuti. Jebeno pluto. Malo nečeg na podu da učini ženu sretnom. Njegova je žena rekla baš ono što bih ja rekla da sam imala prokleto pluto na podu i skoro sam počela ridati. A moj već bivši dragi još nije našao dobar-dovoljno-materijal, ali pluto neće, nikako... U našem nikada-domu još ništa nema na podu, goli beton. A moglo je biti pluto. Mogao je biti namještaj, mogle su biti naše slike s naših godišnjih umjesto vječnih čekanja i savršenih odabira za njegovo veličanstvo NOVAC.

Brakovi se poznaju na sitnicama, na detaljima, na odlukama kontra struje, kontra politike, kontra narodnih običaja. Propadaju brakovi raznih vjera, i svi stavljaju jebene pločice na pod, i ljudi se svade oko svega, ali moji susjedi... oženjeni dvaput truse crnjak i smiju se s guštom, nije tajna da im je seksualni život bolji od svake scene prosječnog pornića Private produkcije, dočekuju me kao svoju kćer, hrane me finom goveđom juhom i pričaju mi o putovanju na koje se spremaju na jesen... i o onom na kojem su bili prije mjesec dana.

I jebiga. Hoću li ikada biti kao oni, ili ću ipak biti kao moja frendica, koja je ista kao oni, ali sama, pola njih, kao solenka bez posudice za papar, kao šampon bez regeneratora, ali ipak bolja nego što bih bila ja da sam dala još krvi i života u braku koji je mogao trajati kao što traju mnogi, mnogi brakovi i ostavljaju iza sebe trupla bez duše i života.

Nemoj tako tuzno,biti ce bolje :(.Znam,nije neka utjeha,ali...Btw,i mene fasciniraju ti stariji ljudi,imas osjecaj neke konstantnosti,a ne kao ovo danas,sad jesi,a sutra nisi...

Hvala na utjesi, al nije tužno. to je istina, a uz istinu nekad idu suze, kao što uz ciklonu pada kiša. A i vino radi svoje ;)

In vino veritas :D

Kae stvarno tako tužno to što sam napisala?! Ja si to više vidim ko sentiš Balaševićevskog tipa... a da je in vino veritas, to jebiga stoji.

tuzno je :(

... podsjetila si me pričom, o frendovima svojim... na moje starce... hvala.(t)