Samamama razmišlja

Meni je raspad braka još jedna nova situacija. Ne ono unutarnje urušavanje iznutra koje osjetiš na preskakanju srca i konstantnoj laganoj mučnini dok si pod vašim krovom, nego ono vanjsko, kad je vrijeme da selo sazna kako stvari zapravo stoje.

Nisam nešto puno zagrizla na to da se ubijem u pojam i maltretiram do krvi zbog razvoda. Ne optužujem se, nisam depresivna, ne proklinjem život i svijet, valjda zato što sam si dala dovoljno vremena da vidim da je sve, ali baš sve zauvijek mrtvo amen i odlazim kao što odlazim od popijene kave i pročitanih novina. Je da me to koštalo zdravlja i živaca, i pokušaja i satnica terepeuta šrinkova koji su mi smanjili i ižmikali glavu (šala, obožavam psihiće), i novaca i vremena i zastoja u karijeri i druženja i života i svega, al znam da sam pokušala sve i dala sve od sebe. Malo žalosno je (to što moj bivši nije znao zadržati obitelj na okupu što tvrdi da želi makar mislim da je to farsa za selo, al i ako je i ako nije - žalosno je svejedno), stegne čovjeka pomisao koja zvuči kao:

NIKAD VIŠE

jer to su terminalne stvari. Nije to ove sezone neću nosit levi's nego wrangler ili amadeus, pa onda iduće opet levi's nego nema više. Finito. Kraj. Odseli, spali, razbucaj i gotovo.

Al ima taj jedan osjećaj koji me ganja sve u šesnaest (pored normalne tjeskobe motivirane pitanjem - a kako sada - ljudski, emotivno, financijski, organizacijski, i što je najgore - kako dijelit dijete na pol između dvije razdvojene strane a da on ne strada ili da strada minimalno). Osjećaj srama. Poniženja.

Propada ti nešto što si odabrala za život. Pred ljudima, Bogom, pred birokracijom i pred sobom i pred njim. Meni teško padne kad izgubim u odbojci na pijesku ili kad zakasnim na film ili kad mi ručak ne uspije, tako da je ovo, jasno, osjećaj potpunog promašaja. Poduplanog još i time što je činjenica da sam glupo odabrala.

Bila sam blentava i možda još uvijek jesam. Sram me zbog toga. Sram me jer nisam vidjela očito, jer sam zagazila u vodu iako se vidjelo da su tamo i virovi i živi pijesak i još puno meduza. Kad me netko pita pa što je bilo ne mogu reć da je našao ljubavnicu il da me tuče il da se drogira ili nešto "objektivno" i izvanjsko. Ne, drugovi, it's me.

Valjda će i taj osjećaj s vremenom proći... jedino se pitam jesam li još uvijek kretenka istog formata.

Pretpostavljam da ću nastaviti ić kod šrinkice i čistit svoju ludu glavu od naplavina idiotizma. Možda da na terapiju s budućim odabranikom krenem prije braka, prije početka veze pa da vidimo da li se to spasit. Jer kad odeš na kraju, gotovo je. Mogu vam samo dat smrtovnicu i adio.

Ne optuzuj se,tko zna kako bi netko od nas postupio na tvom mjestu...

sram...zašto,zbog čega....zbog njega,zbog nje,ili zbog drugih....
ne nikada me nije mučio osjećaj srama,a ni kod mene nije bilo razloga kao kod tebe,jednostavno puklo je i gotovo...dalje se više nije moglo,jer samo jedna osoba se ne može borit za ono šta čine dvije osobe.....

na dobrom si putu..sve ostalo izlijecit ce vrijeme...samo nazalost oziljci ostaju...vjeruj u sebe i ponosno koracaj..zelim ti srecu...

Hvala na podršci, al ne dopire to do mene. Valjda kao obično očekujem previše od sebe. Perfekcionisti najviše griješe :D

nemoj biti perfekcionista i gotovo,ali tebe sad najviše mući,ono iskonski si razoćarana...zar ne....

nema tu srama,ni samosažaljenja.....već glavu gore i naprijed,onaj najgori dio polako si prebrodila i toga postaješ svjesna,ne okreći film- što bi bilo da je bilo,ne vrti se po prošlosti....podrži dijete da što bolje u svemu pliva....sretno !!!!!

nemoj ići psihijatru.
Radije se gola skini i protrči vimbldonom:))

Lady mix, hvala na podršci. Ljenčino, nemam za kartu do Uimbldona.
Razvedeni, da, u sebe sam razočarana...

ne možeš SVU krivicu preuzeti ili prebaciti na sebe.....nikako !!!!!....i ne razočarana u sebe,taman da si malo skiksala,pa to sve ide u staž :)))

u sebe???
a zašto,znaš dobro da nema razloga za to,jer ti si dala i više nego što si mogla,ali davanja nije bilo s one druge strane...pogledaj svog sina,i svo razoćaranje brzo će proći....guštaj...opusti se....

lady mix, ovo već zvuči ohrabrujuće :D

još bu veće ohrabrenje kad te razvedeni sad pozove na kavu.....zato se povlačim,bye :)))

Ne optužuj se zbog loše odluke, lošeg izbora. Radije budi sigurna da si SADA dobro izabrala. Ne odbacuj te godine kada ste bili zajedno / u braku. Za te dobre godine odluka je bila dobra. Ionako ništa u svemiru nije vječno i ništa nije sigurno. Pa makar rekao to u crkvi i potpisao. Samo mijena jest. Zvuči floskulasto, ali: da, bilo je ljepo, i sada više nije. zato si dobro odlučila. A kada budeš potpuno sigurna da si donijela i onda i sada dobru odluku, nestat će i sram prema unutra, a i prema van.
Mene je bilo sram što me ona varala, nakon najveće ljubavi na svijetu. A onda sam se pitao - a zašto bi me bilo sram? Prihvatio sam baš to, moje odluke, MOJE, a NJENE ne mogu. I sve je nekako leglo...

sjećaš li se...bravo....tako triba....

ti meni zvučiš skroz OK. znaš, to ti je svemir dao baš zato da prihvatiš sebe kakva jesi, da se izliječiš od perfekcionizma...ustvari, da se ne vežeš za to da TI moraš sve savršeno odlučiti i izvesti. samo se pusti...i sram će proći. štoviše, bit će ti smiješan jednoga dana:)

mi ovdje dođemo ko nekakav skup pravednika...kao nismo mi...ona druga strana je sve zajebala...ali, ali...ipak je za nerazumijevanje potrebno dvoje...e sad jedan ide naprijed, a drugi se šlepa...al kad se prestane biti šlep služba...onda je vrijeme naplate...
znaš kaj bilo je, prošlo je...ali neka je bilo, i neka je prošlo...
prestani više sve pokušavati kontrolirati...pusti malo providnosti neka se igra...a da se ti ne osjetiš nesavršenom
jer upravo...RAZMIŠLJANJE JE NEPRIJATELJ SAVRŠENSTVA...(moja omiljena)

RAZMIŠLJANJE JE NEPRIJATELJ SAVRŠENSTVA...
savršeno! Čekaj da razmislim... evo, sad mi više nije tako savršeno... :)
šalim se. ja isto mislim da nam um ubije masu potencijalno spontanih predivnih stvari.