Pogled iznad tipkovnice

Nikakvom magijom. Nikakvom fizikom ni kemijom. Već običnim riječima. Poigrala sam se sa jednim golim kuharom. Iako sam nekoliko dana prije našeg umiljatog sastanka, imala i držala u rukama taj čisti papirić, kojeg su popunile bitne stvari, ovaj namirnice, koje sam morala, naglasak na ovo morala, nabaviti. Sve mi je to bilo smiješno i užasno zabavno. Sama pomisao da ću zavezati pregaču oko svog čistog tijela, palila je u meni vatru i tako unaprijed sam kuhala samu sebe, pripremajući tako jedan sočan desert, za mog uzvanika, inače kandidat za golog kuhara. Prijateljica, inače urednica emisije ….khm…khm… bolje da pregrizem prste… I tako i tako su svi oni i previše eksponirani. Sad sam ja na redu. Sad ću ja biti malo izložena i vjerojatno pritom i spržena pred svom tom javnosti.
Preko debele veze, te moje prijateljice, ja i moja crvena, drvena kuhinja, kao i ostatak stana,  trebali smo ugostiti jednog od kandidata za glavnu titulu golog kuhara. Užasno su me nervirali svi ti ljudi, koji su tih dana, slobodno šetali po mom stanu. Pripremali su scenu. Premještali moj namještaj. Jedino pozitivno, što je ujedno i uljepšalo moju kuhinju, bilo je novo posuđe. Tako se sjajilo. Stalno sam ga gledala. Prvi put da sam vidjela kako lonci i teče zapravo izgledaju. Prvi put sam vidjela da su različiti. Prvi put shvatila razliku između lonca i teče. A tek tepsije. Koliko oblika. Svi oni raznih dimenzija. Koliko sam zlobna, usudila bi se napraviti malu usporedbu crnog posuđa sa nama ljudima. Sigurna sam da većina nas žena, nema dvije iste teče u kuhinjskom ormariću. I kad biramo novo i kad tražimo nešto posebno, svaki put se doslovno uhvatimo u koštac sa samim željama i mogućnostima. Sve bi mi žene htjele, da je svaka teča, nova, čista i totalno različite od onih što tako mirno stoje jedne pored drugih, složene na policama. Zatvorene u mraku. Korištene prema potrebi. Zapaljene. Zamašćene. Razbijene. Zagorene. Smrdljive i nečiste. Izgratane i isfrižane. Ponekad sa sjajem, ponekad i neoprane. Vrlo lako se odričemo te stare, već dosadne teče. Kontejneru okrećemo leđa, ne vraćajući se po to blago. Ah… kako je dobro… vidjeti te opet… nasloniti glavu na tvoja ramena…za sva vremena…
Odlutah. Zanesena sam tim tečama, kao i ljudima. Toliko se trudimo biti različiti jedni od drugih. Toliko se borimo. Namjerno. Mučimo. Maštamo. Plačemo. Plaćamo. Prolete te godine mimo nas. Ode i zdravlje. Odu zubi. Ostanu bore. Ostanu dlake. Zagorimo. Smrdljivi i nečisti, umremo sami, ako smo pod sretnom zvijezdom rođeni, umremo s voljenom, živom rukom u ruci. Mijenjali bi tuđu dušu. Mijenjali i tuđi izgled. A sebe, nikad ne. …. Kompromis je iluzija jedne davno napuštene planete.
Vratimo se mi mojoj priči. Žao mi je što na kraju nudim samo priču. Video zapis je izgubljen, tako mi je rečeno. A repriza snimanja bi bio prevelik trošak. Ha-ha!!! No, što sam mogla i očekivat od jedne tako ozbiljne produkcijske kuće. Oni su prvi zabranili puštanje porno filmova u ionako kasne sate. Znam da osjećate moje nezadovoljstvo. Da se definiram?!? Zar je uopće potrebno?!? Nije mi žao što sam iskoristila mog gosta – kandidata, već mi je žao, što se ionako snimljeni film, neće prikazati na tv-u. Uzalud vam trud kamermani. Kamermani koji su, nek ostane ovdje zapisano, napustili svoje radno mjesto, bez obrazloženja. Podvili rep, zbog jedne pokazane pičkice. I oni sebe nazivaju sposobnima za snimanje inače sto posto gledanih emisija. Od kad pornići nisu gledani?!? Zar je uopće potrebno provođenje ankete među nevinim civilima, koji bi, sigurna sam većim djelom dali svoj glas za gledanje porno filmova. Pa i oni što imaju malu djecu, koju tada samo za sebe, smatraju «smetnjom», upalili bi taj kasni program porno filmova.
…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………
Točkice su moji koraci. Prošetala sam da se opustim i smirim. Malo sam nabrijana. No, već sad se lakše diše. Svaka priča ima svoj kraj. Evo ovoj priči kraja:
Gost – kandidat je došao prije vremena kod mene. Opravdao se činjenicom, da mora upoznati moju kuhinju i domaćicu, prije nego se upali crvena točkica na kameri. Kako bi sve izgledalo opušteno i jednostavno prirodno. No, sve je to bila jebena varka. I laž. Sve umjetno. Sve namješteno. Previše ušminkano. Jedino što je znoj naših tijela odavao mukotrpan rad da bi se sve dovelo do savršenstva, koje bi vi dragi čitatelji, jednom kao gledatelji, gledali i divili se. No, znoj ne bi nanjušili. Scenarij, scenarij i opet scenarij. Okreni se na ovu kameru, nasmiješi se na onu kameru, pogledaj u ovu kameru, pričaj onoj kameri. Zamahni bokovima. Uozbilji se. Uvuci te sise. Još malo šminke. UFFF!!! STOP! Ne može to tako. Ako sve treba biti prirodno i spontano, onda neka bude. Neka se vide moje napete bradavice. Smanji tu šminku, neka se vidi prirodno crvenilo mojih vrućih obraza i sve to zbog njega. Neka se vidi njegov dignuti kurac. Koji stoji tako već duže vrijeme. Slučajno sam u prolazu pomazila ga svojom guzom. Kuhinja je tako mala, pa kako da ga zaobiđem?!? Neka se vide te moje sline, soče zbog njegovog nabildanog tijela. Ako se već bira goli kuhar, zašto moj kandidat mora biti obučen. Svucimo ga. Ah, to tijelo. Ah, ti mišići… ah…rekao je Bah, dok je jeo grah i igrao šah, ispustio dah i rekao samo AH!!! Jebe mi se. I kad mi se jebe, želim se jebati. I.
Iako su kamermani otišli, kamerama smo se poigrali ja i moj kandidat. Sigurno su scene tipa; kad mu ja pušim, kad me on liže na kuhinjskom stolu, kad me jebe na hladnim kuhinjskim pločicama, kad svrši po svom tom svježem, krvavom mesu, dobro ispale. Iako je tehnika, ta mračno, dobra digitala odigrala svoju ulogu, glumci su i te kako nadmašili cijeli scenarij. Drago mi je da sam odglumila svoje, drago mi je što sam sudjelovala u jednom takvom proizvodu. Žao mi je što sam na kraju ispala samo Čavka!
 
NASTAVIT ĆE SE…