Srce, oči, tama & mjesec

Kisa je prestala. U zraku se opet cute vlaga, tezina i bogatstvo okusa, mirisa, osjetila. Pjevaju ptice. Cesto mrzim nacin na koji radi moj mozak. Stotinu misli, analiza svega i svacega, preispitivanje... a onda trenutak i impulzivno postupam, bez dvojbi. Ziv sam. Ja sam zivot. Svaka moja stanica prsti od energije. Mlad sam. Ali umara me i crpi povrsnost ljudi koji se okrznu o mene, ... isisu. I nestanu. Ako je to ono sto im treba – neka im. Zasad ne mogu uzeti onoliko koliko ja imam za dati.
 
Zasad.
 
Volio bih nauciti slikati. Ovjekovjeciti bol i srecu bojom, slikom, a ne kao dosad, rijecima.
Putuj putnice. Vrijeme je. Carpe diem et noctem. Jos uvijek ponekad cujem vilenjacke trube i harfe.
 
Ljubav je najveci dar zivota. A zivot je... cudo prirode. Pitam vas onda:
 
Vjerujete li u cuda?
 
Vjerujete li u Ljubav?

Ljubav nije kompatibilna sa životom.

To sam i ja mislila da bi mi bilo lakše da naučim slikati. Nažalost, ne vjerujem u to. Ali tebe se sjećam, ti jako lijepo pišeš. ;)))

Nadam se da pod tim ljudima koji te okrznu i nestanu ne misliš na mene.Znaš da nisam nestala.Tu sam.Zašto mi se nikada ne javiš?Divno pišeš...

uvijek vjerujem u čuda, vjerujem u ljubav, ma, joj, ponekad se pitam, gdje li živim, u snovima, ah, neka, ali vjerujem jer me to i održalo tu gdje jesam :)))eto, netko tko samo vjeruje :D slikati ne moraš naučiti, možeš samo probati, ako nešto tako jako doživljavaš i želiš ono će se već moći nekako samo pokazati dovoljno jakim da uspiješ i u tom svom naumu :) dakle probaj...ostalo je stvar vještine neke :))) pa kažemo, gle, naučio sam, a valjda jesi :)))

nedostaješ mi, tvoj glas, osmijeh, pogled koji ponekad kazuje sve, a ponekad skriva sve, no prepoznajem sve nijanse tvojih pogleda, tvojih riječi i neoslikanih boja života, ljubavi, punine i samoće

a sad opet procitaj moj danasnji mail, pa opet procitaj ovaj svoj blog, pa ces uvidjeti da su moje rijeci suvisne. sve i sam znas. hug, mellon nin! :)