priče sjevernog vodotoka

Hotelske su tišine različite. Ova u kojoj danas tipkam nagnala me da utisnem bilješku o njoj. Znamo se godinama, slušamo rijetko. Službeni put. Čudno mi to zvuči, čini mi se kao da bi to trebalo označavati nešto nesvakidašnje... a ja putujem gotovo trideset godina.
S tišinom ovih debelih sagova i njihovog tradicionalnog sitnog uzorka zadnjih se godina rijetko srećem tek stoga što se kolege otimaju za put u inozemnu prijestolnicu a meni je odavno uglavnom svejedno kročim li istrošenim tepisonom prenoćišta nad Rijekom ili iz pretjerano mirisne sobe Sheratona u Koelnu gledam uski šiljak neke crkve koja me uvijek podsjeti na zagrebački gornji grad i jeseni na Cmroku. Odlascima u inozemstvo obično trgujem.
Pokretna vrata često proizvode specifičan zvuk. Ovdje su to iznimno velika vrata, rijetka čak i u daleko većim hotelima, no zvuk... u trenutku kad ih se pokrene kao da se netko sprema teško uzdahnuti, no desetinku kasnije jedino što klizi predvorjem nalikuje dubokom udahu s natruhom suspregnute sjete. Zrak je ovdje... zelenkast. Volim ove ograde od tamnog lijevanog željeza, fleur de lys, samozatajnost osoblja - sve je to tako dobrodošlo nakon iritantne preglasne srdačnosti i manira starih prijatelja u ogromnim dvotonskim prostorima s namještajem bez ijedne krivulje... to je nekad bila suvremena alternativa, a danas su ovakvi tihi stari hoteli koji ne pripadaju mamutskim lancima postali rijetkost.
Ovdje sam, izašavši iz svoje malene sobe jednog snenog jesenjeg jutra 1983., na galeriji prvog polukata, skutrenu na baroknom dvosjedu, ugledao usnulu djevojku u bogatoj nošnji nedefiniranog dalekoistočnog porijekla. Teška tamna ograda od lijevanog željeza za njenim leđima, zelena i smeđa boja uzorka presvlake pod mekim sjajem njene raskošne svile i nasmiješeno otkriveno lice boje pustinjskog pijeska.
Prošao sam tom istom galerijom pred nekoliko minuta, vračajući se s ručka. I još jednom odolio nagađanju o tome zašto je tog jutra spavala na tihoj polumračnoj galeriji.
Moj je život strahovito tih, u njemu je čak i zvuk koji je upravo kliznuo sobom kada sam palcem potisnuo ovalno zeleno oko na bočnoj strani upaljača vrijedan mnogo slova. Uz palac mi je liznuo elegantni uski plamičak. Primjereno. Čitav život prodajem svjetlost.
Vrijeme je izgubilo značaj, a ja sam izgubio vrijeme. Volio bih je poljubiti, a volio bih i pojesti zrelu naranču, no poslužit će dugi cigarilos.

ne volim hotelske sobe na službenim putovima.. uvijek se osjetim samom.

Često i u Zagrebu prespavam u hotelu ako ne ostajem dugo, pomaže mi očuvati iluziju da je samoća u hotelima.

čuj, a nije ti palo na pamet kupit si iPod il bar neki prenosni radio? :D

Samoća je ponekad ugodna, čak i u hotelskim sobama... Sređuje misli.

Još jednom pročitah ovaj tekst. Bit je u uspomenama, ma otkud one bile...
Patina vremena ih uljepša