Kontemplacije pred nedjeljnu sluzbu

VJETAR
 
"In your world, you can take a pen, and write on a piece of paper, and destroy 200,000 people or more, and it's OK- because you don't have to see it." – Charles Manson
 
Bio je miran. Ispraznio je glavu od svih nepotrebnih misli. Zatvorio je oči. Koncentrirao se na zvukove. Čuo je kapi kiše kako se slijevaju, prvo po starim crjepovima, pa onda po žlijebu, da bi naposljetku kapnule na jedan sitan busen trave. Čuo je kako su tresnule o nježan vrh već ionako vlažne vlati. Izdaleka je odzvanjao tutanj bubnjeva, no on ih je čuo kao da su preda njim. Čuo je topot ljudskih stopala koji se sve više udaljavao, osjetio je gotovo neprimjetno podrhtavanje tla. Prolazila su neka kola. Isključio je prodoran zvuk motora, smetao mu je.
 
 
Začuo je krikove. Bilo ih je mnogo. Usredotočio se na jedan. Bila je to neka djevojčica koja je tražila majku. Skoknuo je na jedan drugi glas; bio je to glas nekog mladića koji je molio ljude da mu pomognu nositi njegovu sestru koja nije imala noge. Nitko mu nije htio pomoći. Zatim je začuo nešto drugačije. Jedna djevojka govorila je ljudima da pogledaju u nebo. Čovjek blizu nje  rekao je prestravljenim glasom:-  Sačuvaj nas, o Bože…- Izrekao je tu rečenicu nekoliko puta, zatim glasno udahnuo. Ubrzo, zrak oko njega bio je ispunjen krikovima. Nije mogao razabrati niti jedan .
 
  Par sekundi kasnije, sve je bilo nečujno, pretiho, premirno. Više se nisu čule ni sirene koje su zavijale poput čopora vukova u noći.  Zatim je osjetio jako podrhtavanje tla. Nenadan val vrućine zapljusnuo mu je tijelo. Otvorio je oči. Njegov unutarnji spokoj bio je narušen. Više nije bio staložen- bio je preplašen. Sa prozora njegove sobe ugledao je veliku plamenu gljivu. Bila je udaljena koji kilometar. Vidio je mnoštvo zgrada koje su se rušile poput karata pred snažnim valovima koji su pulsirali iz pravca divovske gljive. Ono što je pred trenutak bilo podrhtavanje tla, sad se pretvorilo u snažan potres. Prozor u njegovoj sobi je popucao, komadići stakla letjeli su oko njega. No on se nije pomaknuo, od straha ili mira, nije znao.
 
 
Stolna svjetiljka pala je s noćnog ormarića, te se razletjela u bezbroj manjih fragmenata. Zjenice su mu se raširile. Bio je paraliziran. Mogao je osjetiti vrućinu plamene gljive na njegovoj koži. U sobu je nahrupio neprirodno snažan vjetar. Skrenuo je pogled na svoje tijelo. Vjetar je trgao kožu s njegovih ruku i nogu. Bojao se opipati svoje lice. Njegovo tkivo raspadalo se pred njegovim očima. Više nije mogao vidjeti. Osjetio je snažnu bol u očnim dupljama. Sad je mogao samo čuti fijuk tog vjetra smrti koji ga je komadao. Bio je pospan. Više nije osjećao ništa. Stopio se s tim vjetrom koji nije jenjavao niti trenutka. On i vjetar bili su jedno.
 
 
 
 
- U najnovijim vijestima: Američke vojne snage jučer su izvojevale značajnu pobjedu nad Japanskim carstvom. Nekoliko minuta poslije 2 sata ujutro kada je Little Boy bio izbačen iz Enole Gay, japanski otpor je potpuno slomljen. Hiroshima je pala. Hiroshima je bila vitalna strateška točka s koje su Japanci…- Ugasio je radio. – Jadni gadovi- rekao je tugaljivim glasom, obukao vojničku odoru Američkog Ratnog Zrakoplovstva i izašao iz radio-sobe.   

hmm...jebga...i bog stvori cloveka :-( :-)

aahhhhhh...