troubled...

 
 
Bilo je to prije dosta godina, kao u nekom prošlom životu...ali jasno se sjećam kao da je bilo jučer...taj me susret promijenio i oplemenio me zauvijek...
 Jesen je bila suha ali hladna, šibale su bure...vrijeme kakvo najviše volim...
Toga jutra ustala sam rano, prije svitanja...iz komina moje babe već se širio ugodan miris tek skuhane kave i domaćeg, vrućeg kruha...Za velike oproštaje nije bilo vremena...valjalo je stići na brod...
Bila sam jedna od malobrojnih putnika tog jutra i jedina koja se popela na gornju, vanjsku palubu...Željela sam se odmaknuti od zadimljenog salona,punog povika muškaraca zanesenih u briškulu i tresetu...radije sam bila sama, sa svojim mislima...s jaketom zakopčanom do grla (svejedno je bilo hladno) u iščekivanju svitanja...
Zora na moru je uvijek čarobna...onaj trenutak kada nebo blijedi i razlijeva se u milijun čudesnih boja...gotovo da možeš čuti prekrasnu simfoniju koja najavljuje pomaljanje jarkoružičastog tjemena sunca...
Pogled mi je lutao obzorom...nije bilo ničeg do nepregledne pučine i udaljenih otočića i hridi...bijele kreste valova ritmično su se prelijevale, igrale, skakale...Tada sam ugledala jednu neposlušnu krestu u daljini...odmah mi je privukla pažnju...pogledala sam bolje... Mom oduševljenju nije bilo kraja kad sam shvatila da je ta kresta, u stvari,dupin...sam...na proputovanju...činilo se kao da ide baš tamo otkud sam ja tog jutra otišla...Gledala sam njegovu igru...iskakivao je tek toliko da uzme zraka, vidjela mu se samo peraja... silno sam žudjela da se okrene, da dođe bliže, da ga mogu bolje pogledati...
I baš tada, kao da je čuo moje misli...moj pučinski prijatelj se okrenuo i uputio se ravno za krmom broda koji me je nosio kući...Sunce je već bilo sasvim vidljivo i zamijenilo je svoju ružičastu haljinicu jarko žutom - svejedno -drhtala sam od hladnoće, uzbuđenja i iščekivanja...Ubrzo nas je sustigao... nagnula sam se preko ograde da ga bolje vidim...razdragana...zahvalna...
Izbacio je svoju peraju jednom, drugi put...opet...a onda u jednom trenu koji je za mene postao vječnost...uzbunio je more i iskočio čitav sve do mene...do gornje palube...i u jednom kratkom trenu pogledi su nam se susreli.......da pogledi mogu govoriti...ispisala bih stranice i stranice knjige...Nastavio je igru...još nekoliko puta je iskakao sasvim, tik do mene...gotovo sam ga mogla dotaknuti......gledala sam njegove tople, pametne oči...i znala da razumije moje misli...da točno zna što mu želim reći......u tom sam trenutku ja znala da i on mene voli...i bila sam zahvalna...
Uz glasni pljusak njegovo veliko tijelo uronilo je zadnji put....pogledom sam pretraživala pjenu i more od prove do krme...ali nisam ga mogla vidjeti......kad sam nakon nekoliko trenutaka opet ugledala njegovu leđnu peraju...već je bio daleko...natrag na svom putu prema kraju odakle sam tog jutra odlazila......
Sjetno sam gledala za njim...prekratko je trajalo naše druženje...kao da je osjetio, iskočio je cijeli još jednom i nestao u daljini...
Sunce je već bilo visoko na nebu...bura je jačala...a meni je bilo toplo, vruće oko srca....

Bio je taj od vrste dobrih dupina.

ljepotica i dupin.:))

Ugodna i topla priča :)... za laku noć :)*

hmmm bas ljepo..... i ja bi ga srela....

a šta sam ti ja rekao...najlipši blogovi :))

hvala svima...šteta što nisam sa sobom imala aparat...

imam ga ja....za ubuduće :))

i ja sad...neizostavno :))

lijepa priča, divan doživljaj :)

dupin i ti ... jako lijepo ... uživala sam čitajući :))

:)

Uživala sam čitajući te...kao da sam i ja bila tamo..:))

baš jako lijepo napisano :))
imaš moć da nas preneseš u taj svijet, u taj trenutak... :)) predivno :))