Dalmatinka u Zagrebu
U mom profilu lijepo piše da sam studentica,ali sve kontam da to izbacim iz istoga jer sam već postala frustrirana! Naime ,studiram već godinama i to sve zbog jednog ispita! Ne,niste krivo pročitali,zbog JEDNOG ispita!!!
Moj matični fakultet nije u Zagrebu,ali profesorni(pojedini) jesu,pa tako j azbog tog JEDNOG ispita povučem prekjučer do naše metropole.
Prvo sam se raspitala kad mi kreće autobus,naravno onaj poslijednji iz Splita ,da što manje čekam na ispit.Kažu u 1.20,i ja (kako sam ja pametno učinim)ne kupim predhodno kartu,pa naravno taj bus bude popunjen.
Igrom slučaja,i zdravim razumom moje bolje polovice nekoliko sati prije ,još jednom se raspitam kad je koji bus i na kraju stinem na onaj u 23.45.
Uh!
U zagrebu sam u 7 ujutro,a ispit u 2 popodne! Pa što ću raditi u Zagrebu 7 sati?! Gotovo da nkoga ne poznajem...
Ništa,što se mora-najteže je,ali ipak krećem.
Spakiraju mene moji kao u starim filmovima,kad je Zagreb bio na kraju svijeta. Stave u torbu jastuk,dekicu,uvale love i krenem ja...
samo što mi nisu jo i sendviče napravili ;)
uspjela sam nešto prespavati,ali pravi san sam uhvatila tek kad sam se dočepala zadnjeg sjedišta u busu...i tako ja stignem u metropolu!
Nezgodno na ispit otići u trenirci ,a još manje zodno putovati u uskim hlačama...Dođem na kolodvor,prvo naručim kavicu,popijem ,odem u wc,presvučem se,našminkam,operem kljovice i ostavim dekicu i kušinčić u garderobi.
Pinklec na rame pa u svijet!
Prvo sam otišla do faxa ,čisto da vidim gdje je to,da kasnije ne tražim previše,a potom krenem na tramvaj i ...koda? gdje? ..pa zna se! na Trg!
Dovukla se ja do tamo,a zima brate,ledeno1 Sve hladnoća ulazi u kosti!
Ne znam sama kako da se zagrijem,omotala se šalom,kapicom,rukavicama... Ma,brate,ništa ne pomaže!
Vidim ,ljudi navikli na tu klimu ,hodaju uspravno kao ja u sred ljeta u svom gradu.Nitko zguren,svima sve ok,osim meni!
Hajde da popijem kavicu,to bi bilo najbolje z apočetak,pa da vidim što dalje.
Ni pet ,ni šest ,uđem u najskuplji kafić u gradu -u Dubrovnika!
kava sa mljijekom-12 kuna?!
Aaaaaaaaaaaaa?!?!
Šta ću,kontam ja za te pare mgu sjediti tu par sati!
Nakon pola sata,odem do WC-a,kad tamo ona teta meni:\"dobar dan,kako ste?\"
Ha?
?!
Od kad to?
Mislim ,sve ok,žena je pristojna,ali nisam navikla na takva pitanja u zahodu...
OK,obavim što treba ,da ću izaći ,a ona me štopa!
\"Dvije kune ,molim\"
haaaaaaa?
Mislim u sebi,ma kako sad aovo? Tamo platim 12 kuna za jednu kavu,a sada ni u taj WC ne mogu bez plaćanja!
Ništa,platim,odem i zaključim da sam popila najskuplju kavu u životu-punih 14 kuna!
sada kad sam vidjela kako stvari stoje,odlučila sam ,da opet negdje ne fulam,otći jesti u McDonaldsa. Tamo bar znam što ću dobiti ,i nema teorije da mi se to nešto ne svidi!
Već je bilo 11 sati kad sam zaključila da bi bilo pametno,s obzirom na moje nesnalaženje,krenuti prema faxu.
Uh!
Sada treba pogoditi tramvaj! Reli su mi da uđem u broj 13 i da me to odvede točno ispred mog odredišta.
nekako meni čudno,što taj vozač ne ide prema tamo,a ni 6-ica,ma ni 1-ica...da bi tek kasnije shvatila da sma na krivoj strani čekala tramvaj!
Ali,uvijek ima dobrih ljudi ,pa me neka bakica uzela za ruku i uvel au 13-icu,pitala vozača kako doći do Filozofskog fakulteta-no,on ne zna.
U jednom ternutku prolomi se na razglasu u tramvaju:\"Zna li neko gdj eje Filozofski fakultet.Ova se djevojka malo izgubila\"!
ZEMLJO PROGUTAJ ME!!!!
nakon raznih presjedanja,mijenjanja tramvaja,napokon dođem do tamo i rečem sama sebi:\"Sada ni makac odavde.Kako je krenulo opet bi se mogla izgubiti\"
Eto,dočekala i taj sat,počeo ispit,ja sva ponosna na sebe kako sam dobro napisala,profa izlazi u susret i kaže da će ga odmah pregledati da ne čekam.
Sve ko po špagi,a ja pala ispit!
A u qrac! Opet!
Ma,stvarno ne mogu više1 Dođe mi da plačem,ridam,po bogu polažem ga već dvije godine!
Ne moguće da ne znam!
Moju sudbinu dijele i kolege sa zg faxa i sa moj matičnog,no ipak ,jednostavno osjećam da nemam više snage...
Kao pokislo govno,zovem jedinog frenda u Zagrebu da dođe po mene( jer je radio jutarnju smjenu,pa smo mogli tek popodne na kavu).
Malo se s njim opustim,\"prošeta\"me autom po gradi i odemo u Importane centar,ili možda galeriju...nemam pojma!
U 20 sati mi kreće bus za Split,u 2 ujutro sam kući...
Neispavana,umorna,smrznuta,očajna...
Ne mogu vam opisati taj osjećaj nemoći,razočaranja,nemogućnosti da se opet susretnem sa očima mojih roditelja...
Mrzim samu sebe!
Sve u svemu,zaključila sam da nikada ne bi mogla živjeti u Zagrebu. Lijep je to grad,ali meni prevelik,prehladan i nekako su mi ljudi drugačiji.
Nemaju onaj temperament na koji sam ja navikla...
Svi su jako ljubazni,dobro odgojeni i spremni pomoći,ali nemaju ono nešto...
Nemojte se sada vi zagrepčani uvrijediti,jer mi to nije bio cilj.Daleko od toga,ali čisto mi je nedostajala onaj dalmatinski osjećaj opuštenosti,ponekad letargije.
Sad opet ruke na muke...opet učiti,opet pokušati,opet pasti,opet ...opet...opet...
Uh!
Zaista nemam više snage...
11.12.2003. u 15:16 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar