DESTRUKCIJA JEDNOG SVEMIRA

zbilja ne znam što mi je. kao se osjećam. stvar je baš u tome da se više ne osjećam. sjećam se kako sam se nekad osjećao. gledam ljude i ne nalazim nimalo sličnosti sa njima. majke mi kao da više i nisam čovjek. pokušavam pronaći u sjećanju trenutak kad sam si to pucao u glavu i gdje mi je mozak, razum, um, duša, čujem još nešto lupka u grudima, a postojanje mi se svodi na potrošnju kisika. prazan. tup. pogled. bol. ogorčen. sam. ljut. mrzim. ne želim to, a kao da mi je samo to ostalo od onogg sveg divnog što sam nekad mogao osjećati. ne želim to osjećati. dali je kao nazovimo svijesno biće smijem birati što ću osjećati ili mi je to nametnuto od više svijesti, Boga? ako je onda ja nisam slobodan i rob sam i kao takav ne mogu biti odgovoran za svoj život i postupke, sudbina mi je zapisana i moj život nema smisla, te ću ako ne radim ništa učiniti baš ono za što sam predviđen, postati živa opomena ljudima, upozorenje, niže biće s kojim se poigrala viša svijest. ako mogu kontrolirati svoje osjećaje, onda sam slobodan. i sada želim osjećati, ljubav, želim se osjećati dobro, želim širiti dobru energiju na ljude oko sebe. biti slobodan.
i kako se onda ponovo dešava da zajebem potisućiti put, na isti način, na istu foru? glup.nekoncentriran.nismo pazili. sjedni jedan.nauči pa ispravi.
jednoga dana nestat će i zadnja prilika, a tad će biti kasno. no ja to neću znati. možda je taj čas već prošao. i ja sam ostao sasvim sam sa samim sobom, što je sudbina kak se popularno kaže "gora od smrti". mogu biti sam.ali zašto. kao da ne postojim.
želim život, ali neznam, nakako neznam kako živjeti, pokušavam, spotičem se, ne želim biti kukavica, ali ponekad mi nedostaje hrabrosti, želim biti čovijek, ali nisam potpuno siguran što to ustvari danas znači.
ulovljen u zamku vremena, ljuštura stari, a ja još uvijek osjećam vatru kao nekada i to me kida i izjeda iznutra kao kiselina, dok jednog dana ne postanem rođendanska torta crvima, koji puši sviječice na mom grobu.
probao sam sve, drogu, alkohol, kocku, lake žene,hedonistički život, zaboraviti, ali ništa mi nedaje onaj osjećaj. vrijednost.  da kažem to je to. samo ljubav. da li je to samo kemijska reakcija? da li smo na kraju samo dobro promišljeni i zamišljeni roboti. želim biti nešto više od toga. a gušim se u vlastitom propadanju, želim isplivati iz toga, a nakraju pronalazim da sam kao muha zarobljen u mrežu vlastite ograničenosti,loših navika, rutina. bez ljubavi.
sjećam se jednoga dana u budućnosti kad sam sebi pucao u glavu. mogu.osjećam.slobodan.

eh da..gle, kaj bi da si gladan sad il prozebao..nabavi si buraz nekih problema u životu..nekih smetnji pa će možda bit bolje..

nije da ti solim pamet kratkim osvrtom na dug blog..ali nekako..kad već pitaš..

Dobro napisano.

da, je ,stvarno..bacio sam se na soljenje pameti bez da sam rekao da mi je stvrano zorno predočilotaj osjećaj..onak jako..

Slažem se Pavor sa tobom.Dobro je opisao feeling "ulovljen u zamku vremena".

pucati sebi u glavu,ako se zeli izbaciti nesto lose,ali ode i ono dobroga jer "metak" ne bira sredstva prolazi pa kaj napravi napravi.

tu sam i ja negdje samo kaj ih najprije imam jedno tri za propucati

caught under the wheels roll

Brijem da je taj "metak" neka metafora,neke prolaznosti života i totalne razočaranosti njim.On se osjeća potpuno slobodan nakon katarze.

nakon katarze se osjeća jebeno..zapravo najbolje je bit u dnu al lday long..

samo ne želim više osjećati ovo što sad osjećam. želim osjećati nešto dobro.
a neznam kako. to je problem. ovo me umara.jako. kao pas, kao da imam kuglu dlake u grlu koja me guši a ne mogu je iskašljati. razumijete?

Piši blogove, ispucaj negativnu energiju, umjetnost spašava ljude...moje mišljenje...U ni čemu drugome nećeš naći sreću odmah.