Četiri godišnja doba....
Tamo na jednom Zagorskom bregu….
Proljeće:
Sunce izašlo visoko, budi zaspalu šumu…. A jedno malo drvo, tek niklo, diže svoje grane…. Nitko se ne obazire, takvo je vrijeme…. Velika stabla uzimaju svu toplinu sunca, svu hranu…. A ona mala, savija se i pruža grančice samo za jednu malu zraku…. Njoj tako malo treba i baca listiće male, zelene…. Bori se za svoj, tek nikli život, takvo je vrijeme…. Sluša ptice kako pjevaju u krošnjama njenih odraslih i zove svojim grančicama da i nju posjete…. Skriva malu visibabu i jaglac od kiše, jednoj gljivi daje utočište i to ju veseli…. Raste sa stalnom borbom, savija se prema suncu, bori se za svaki tračak hrane, za svaku kap kiše…. Takvo je vrijeme…. Proljeće prolazi, brzo, prebrzo…. Eto ga sunce je već visoko, a naša Bukva je već velika…. Uspjela je izboriti se za puno zraka, dovoljno da joj listovi budu zeleni, da joj grane budu dovoljno čvrste da ptičica savije gnijezdo…. Nisu je slomili ni vjetrovi, ni česte kiše tog proljeća, ni ljudi neoprezni…. Sada je najljepša, mlada, vitka, listovi joj zrače obasjani suncem…. Širi grane, dotiče druge, kao da pleše, kao da ne vidi to loše vrijeme…. Sretna je, mlada je…. Jednog su joj se dana grane zaplele sa granama Hrasta…. Ne može ih odvojiti, sviđa joj se sigurnost tih čvrstih grana…. Nadopunjuje se njezina vitkost i njegova čvrstina…. I tako zagrljeni ulaze u….
Ljeto:
Zajedno su jači, lakše odolijevaju ružnom početku ljeta…. Puno neopreznih ljudi lomi grane, puno novih stabala niče…. Svi se bore samo da dohvate te zrake sunca…. Takvo je vrijeme…. Bukva je sretna jer joj Hrast pomaže dohvatiti ono najvažnije, ulijeva joj sigurnost, štiti od vjetrova…. Ispod njihovih grana nikoše dva mala drvca…. Čuvaju ih, pomažu im ispružit grančice…. Sva sreća, ljeto postaje ljepše, sve je više sunca…. Mala drvca lakše pronalaze put prema suncu, jer im velika stabla miču grane svoje…. Došao je i novi vlasnik šume…. Doveo šumara…. Počela je briga za šumu…. Sada svi imaju više prostora, raskrčuje se korov, trnje, putovi prema suncu su lakši, dohvatljivi…. Mala drvca su rjeđa, ali zdravija, snažnija, ljepšeg lišća…. No Bukva i Hrast i dalje pomažu, šalju ptičice, propuštaju zrake sunca, kapi kiše…. Sve samo da njihova drvca rastu…. Da narastu velika i snažna…. Pred kraj ljeta, dolazi šumar…. Jedno drvce odnosi i sadi na dio šume gdje fale, mala i snažna drva…. No drugo ostaje i dalje uz njih…. Sad je to pravi veliki Hrast…. Koji plete grane sa jednim drugim drvcem…. Bukva sve to prati, i dalje ne dopušta vjetru da dira njeno drvce, iako veliko za nju je i dalje drvce…. Šalje često ptičicu da zapjeva u granama presađenog drvca i tako zna da je i ono lijepo, zdravo, vitko, sretno…. I tako ona i njen Hrast sa svojim drvcem i njegovom isprepletenom družicom dočekuju….
Jesen:
Još uvijek ih sunce mazi svojom toplinom, koju akumuliraju unutar stare kore…. Vjetar im donosi mirise sreće, ptičice pronašle mir u njihovim krošnjama, jedna vjeverica stan…. Niknula su još dva mala drvca…. Sasvim drugačija, posebna…. Hrast i Bukva sada imaju puno vremena promatrati ta mala stabla, pomagati u njihovom rastu…. Šalju im ptičice, daju im svaku moguću zraku sunca i svaku kap kiše…. Zaklanjaju od vjetra i dive se njihovom rastu…. Jesen prolazi, farba im lišće u lijepe zlatne boje…. Odlaze ptičice u toplije krajeve…. Hrasta napada crv, ulazi mu pod koru i zna…. I ona zna i s tugom prati kako se lome njegove grane, nekad tako snažne…. Dolazi šumar i preko Hrasta crta crveni križ…. Tužna je i hvata te drage grane koje se lome…. Mala stabla ne razumiju, samo osjećaju neku tugu…. Pitaju se jel to zbog kiša čestih il zbog te boje? Posljednje jesensko sunce, dovelo je Drvosječu…. Pada i posljednje grane dotiču njegove drage…. Sa tugom, ogoljelih grana, čuvajući i dalje svoja stabalca, ulazi u….
Zima:
Savijaju se grane, pomalo stare, poneke pucaju, ali još uvijek je tu za svoje…. Sad su to već stabla, dovoljno snažna za borbu sa prirodom, ali još uvijek željna njenih grana…. Priča koje vjetar donosi od nje, topline koja zrači iz te popucale kore…. Snijeg ju obijelio, kiše ju isprale, crvi polako nagrizaju…. Bliži se dolazak Drvosječe, ali ona i dalje pazi na ove «male», šalje im zadnje zrake iz unutrašnjosti svoje…. Zadnji nalet zimski…. Vjetar sjeverni, otkinuo joj grane, a pod teretom snijega urušila se nekad raskošna krošnja, pogrbilo se cijelo stablo…. Dolazi Drvosječa i ona šalje zadnju poruku nošenu vjetrom: …. Dragi moji proljeće samo što nije, a svako drvo mora se srušiti…. Drvosječa zna kad…. Malo stablo pušta kiši da opere tugu…. Unutar kore zauvijek ostaje toplina kojom je grijala Ona….
Tamo na jednom Zagorskom bregu, pod starim čempresom, spava moja BAKA….
12.12.2003. u 13:01 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar