TEBI

Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi; izbrisati je da ne boli...
Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji...
Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema niti cistog sjecanja, a niti   cistog zivota.

iz tebe se može iščitati da ti nije lako…

ajde vilo. 'oladi malo....Što bi onda bilo sa uspomenama i svim onim što je lijepo bilo, danima i noćima kada se bajkovito snilo?

Dragi moj bepo,što bi bilo,tko zna.
Možda drugačije od ovog što i sam pišeš:
"A ja prebirem krhotine,
što nedavno bijahu najljepši san…
Ne znam ima li čekanju kraja,
I kako sada do zvjezdanog raja?"

Možda bi lakše i brže pronašao novi put...ako ga želiš,naravno..:)))

Da, uvijek možemo postaviti pitanje, što bi bilo kad bi bilo?? Tu pravog odgovora nema ... a i ne treba ga tražiti. Što je bilo, bilo je, lijepo pamtiti a ružno... malo manje a ponešto i zaboraviti.U prošlosti se ne živi, važno je danas i sutra, buditi se sa osmjehom u nova jutra..

Lijepo rečeno...:)
Znam samo da je život jedna velika borba,ali najveća borba koju čovjek danas vodi-borba je sa samim sobom.

... Proslost ne postoji ... postoji samo niz sadasnjih trenutaka i sjecanje na njih (kak' nam pase ili nasoj podsvijesti) ... i kojima su dodane odredjene emocije ...
... boliti zna bol koju nosimo u nama a ne dogadjaj ... jer da on boli mi bi uvjek jednako reagirali na dogadjaje ... nego mi im dodamo odredjenu emociju i ....

... bitno je odgovorno zivjet ovaj zivot i svaki njegov tren .... :))