pisati pisma, pričati priče

Stojim u redu na blagajni, izabrala sam lampe, uređujem nešto, nije važno. Ne volim dućane, nikakve. Žurim na zrak, pod ono plavo gdje stanuje Graditelj.
U redu ispred mene muškarac, negdje oko četrdesete, možda koja više, a na trenutak pomislim čak i koja manje. Vrpolji se, nestrpljiv, pomiče kolica na kojima se ljuljuškaju - daske. Puno dasaka, lijepih, pomno složenih, a vjerojatno tako i odabranih. A uz to još i nešto sitnica: tiple ili kakosetovećzove, čavli, neke male kantice.
Odjednom mu ugledam ruke. Točnije, jednu ruku, druga je skrivena u džepu sivih hlača. Ruku, širokog i čvrstog dlana koja će, vjerojatno čim dođe kući, spajati sve ovo što mu se sada ljulja na kolicima. Što li će sagraditi?
Je li osjetio kako ga gledam ili je to bio tek slučaj koji ne postoji? Okrenuo se, dodirnuli smo se vidom. Zgodan je. Jako. Unutarnji nemir curi mu iz bistrih, zelenih očiju. Tijelo snažno, graditeljsko.
Zaboravila sam čekanje i žurbu k plavom izlazu. Zaboravila sam lampe i električare i radove. Zaboravila sam i tebe. Uostalom, nisi od graditeljske vrste.
Ali, došavši na red, sjetila sam se što vam je zajedničko i zašto sam ga zapazila: ruke i nemir.
Tvoj dar mome tijelu.

E nije to ništa, jedan moj znanac je vukao u METROU, stol za stolni tenis na kolicima i napravio gužvu...Nije imao neki poseban izraz na licu, već osjećaj da smeta drugima...

..e te ruke, čvste, vješte, nježne...mnogo znače, ponekad zagrle i stegnu jače.

Užitak te čitati :-)).

a je,lijepi je tekst :)

a jel ti treba što okrečiti :)))

Odlična priča, jednostavna i kratka, a pitka. Volim kad ljudi znaju dobro pisati :)

Ti kao da si srela mog buštelca ;-))