Dnevnik jedne tračerice

Ovo mi je čudna godina…. Svodi se na učenje i posao….
Svi me nešto tapšaju po ramenu i zavidno me gledaju, ko' postigla sam nešto…. Oduvijek sam željela putovati, to mi se činilo tak cool…. A to vam je u stvari sranje u bojama…. U poduzeću te svi ljubomorno gledaju kad dođeš po avionsku kartu i misle kako putuješ u provod svog života. A ti putuješ danas popodne, uletiš u smrdljivu hotelsku sobu, naručiš taksi za sutra ujutro, ispereš putni smrad, nazoveš klince da im poželiš laku noć i zaspiš snom bez snova. Ujutro se obavezno budiš s glavoboljom, umiješ se, opereš zube, obučeš odjeću koju mrziš, utrpaš u sebe neki instant doručak i odjuriš jer taksist je već lud. Dođeš u neku zagušljivu dvoranu, u kojoj je u pravilu previše ljudi, koji svi trče s kablovima, da zauzmu utičnicu za svoj dragi notebook. Onda krene preseravanje u velikom stilu i uglavnom se rasprava vodi o detalju koji nikome nije bitan, ali mora se…. Inače nisi manager, nisi faca, ak se ne razbacuješ pravim izrazima o kojima uglavnom nemaš pojma. Ja i nakon gotovo godinu dana, svaki put napravim kardinalnu grešku, jer uvijek postavim pitanje koje je važno, neki problem sa kojim smo suočeni, a to je zabranjeno. Trošimo na te glupe sastanke brdo love, a svode se na beskonačno trkeljanje bez svrhe i smisla. U 6 popodne više nit ne vidi nikoga i jedino o čemu razmišljam je dal ću stići prije leta kupiti klincima, makar čokoladu. Pa onda jurnjava na aerodrom, pa seciranje na carini. Tu definitivno izgubiš svaku ideju, ako si ju i imao, o sebi kao o poslovnoj ženi. Samo čekaš kad će ti reći da staneš uz zid, skineš se do gola i daju ti neku drugu odjeću, jer sigurno imaš namjeru njihov airbus sa svih 35 putnika zabiti u Alpe pomoću škarica za nokte. Jedini dio puta koji stvarno volim je kad čujem kapetana: «Poštovani putnici, upravo smo stigli do Zagreba, molimo vas vežite pojaseve, za 10 minuta ćemo sletjeti, u Zagrebu je temperatura….».
Naravno drugi dan su svi u tvom uredu, jer očekuju da im opišeš sve «divote» koje su ti se dogodile. Najbolje je kad mi neki nostalgičar počne pričati kakve je sve divote doživio u gradu u kojem sam bila, tamo prije 20 godina i jel još uvijek u toj i toj ulici onaj lijepi kafić u kojem radi ona krasna konobarica. Je ziher i dala te puno pozdraviti, čeka da joj se vratiš…. A istina je da su meni svi ti gradovi isti, jer sve hotelske sobe i konferencijske dvorane su gotovo iste…. Najviše grada vidiš iz zraka i ono malo dok se voziš do odredišta. Ludo i nezaboravno. Najgore je to kaj te čeka tolko posla, kojeg si propustio i onda ostaješ do 9 na poslu da nadoknadiš izgubljeno vrijeme…. 
Sad bih trebala učit, ostala su mi još dva ispita za dat, a pitam se za kaj? Zakaj ja to radim? Fakat sam mazohist (btw. to vam je novi izraz za «poslovnog» čovjeka)….

Umjesto da se lijepo za vrijeme konferencije spojiš na chat :-)). Na chatu se rješavaju važna pitanja :-)).

Svak ubija vrijeme i jedva čeka da prođe "obavezni" dio, da skoči vamo ili tamo jer samo to je važno i naravno da budeš primjećen, upisan kao prisutan.

A koji je izraz za poslovnu ženu ? :-)))))) ...

«Poštovani putnici, upravo smo stigli do Zagreba, molimo vas vežite pojaseve, za 10 minuta ćemo sletjeti, u Zagrebu je temperatura….».
.... to je najljepše za čuti :))) lijepo te opet vidjeti :)))

a-ha! i nedo ti bog da kazes kako je poslovni put bio cisti promasaj (kao sto sam ja napravila prije par mjeseci:))) lijepo te je opet citati...