Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Lepršali su bijeli leptirići u srcu nekoliko dana, poneki donesoše čak i lagane nemire, a poneki su ljupko i mirno promatrali događaje na obalama rijeke Sna. Kasnije sam shvatila koliko je to lijepo i volim kad mi se pokažu simboli, putokazi, znakovi. U istom zanosu u kojem se ocrtava ovaj bijeli grad iza olujnih oblaka, ocrtavam se i ja od protekle noći ovog jutra – sama sebi. Nepromijenjeno, između dva leta postoji prostor prijeđene udaljenosti. U tom prostoru si zapitao koliko je dug taj prostor i odgovor je stigao u trenu razdvajanja dvije spojene točke. Rekao si «sudbina nas je spojila», odgovorila sam «sudbina nam se pokazala i otišla.» U trenu dok siva koprena kiše zastire ovaj bijeli grad, mirno i bez riječi, do nekog novog svitanja, zatvorih našu sudbinu bez velikih objava i kad procvjeta jednom poslije, pokazat će ipak svoje pravo lice, kao što se pravo lice svega uvijek na kraju i pokaže.

Možda sa novim snom dođe nova ljubav!:)

ljubav je uvijek nova, svaki dan :)

...kao što se pravo lice svega uvijek na kraju i pokaže... ovaj dio mi se posebno svidja... no pokaze se onda kada nama vise nije do toga stalo.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr