Sedamnaesti kolovoza

Danas su u nase malo mjesto stigli Hajdukovi nogometasi odigrati s mjesnim klubom prijateljsku utakmicu.Na stanici ih je docekalo veliko mnostvo mjestana i turista uz bucan pozdravni aplauz.Narociti pljesak uz povike odusevljenja dozivjele su hajdukove prinove Erceg i Carevic.To me je podsjetilo na zgodu kad sam osobno bio u ulozi onoga kojem je upucivana zadivljenost gomile.Bilo je to preklani bas u ovo vrijeme.U neposrednoj blizini plaze nedaleko mojeg doma vrsili su se gradjevinski popravci na dvorisnom zidu jedne vile.Kako to zidari obicno prakticiraju u pripremi su postavili zeljeznu bacvu od nafte punu vode da im pri spravljanju betona sve bude"na ruku".Tog popodneva vracao sam se s udicarenja opremljen priborom i odlucio se okusati srecu jos jednom pred sam povratak kuci.Nadjenuh mamac i zabacih stapom u okno bacve.Bijah strpljiv desetak minuta, kad osjetih da je u dubini nesto snazno zagrizlo.Stadoh svom brzinom motati vitlo i naskoro se na povrsini ukaza podlanica kapitalka od nekih 90 dkg.Okupise se turisti i mjestani kupaci,stadose skljocati fotoaparati...Svatko me je zelio dotaknuti,prozboriti samnom koju,a jos uvijek mi kod sjecanja na dogadjaj u usima odjekuje gromki aplauz te povece skupine koja me okruzila tog dana.Mislim da upravo zahvaljujuci tom iskustvu malo tko kao ja moze razumjeti sto osjecaju Erceg,Carevic i drustvo kad se pojave pred zahvalnim auditorijem.Slast je to,no ujedno i cijena koju placamo mi proslavljeni...