Sedamnaesti kolovoza

Malo tko od nas nije u prvim razredima osnovne volio čuveni predmet pod nazivom"Priroda i društvo".Osobno se tim predmetom nikada nisam prestao baviti.Drugim riječima"Priroda i društvo" je moja omiljena preokupacija u slobodno vrijeme.Hobi u pravom smislu riječi.Ovdje ću sada iznijeti neka osobna zapažanja, napose iz kategorije "Društvo" ,da bih već sutra ili narednih dana naglasak stavio na"Prirodu".Ovo zapažanje, kao i vrlo vjerojatno ono koje će mu uslijediti neki su već imali priliku pročitati za kratka vremena dok su ona bila na forumu jednog"prestižnog"kluba.No doživjela su sudbinu revnog prebrisavanja od strane nadobudnog cenzora pod nadimkom"patuljak".Dakle:
Gosp.Ivica sreo je gdju Maricu.Već su bili u godinama i on joj se obratio riječima:
-Gdjo Marice ,ja Vas beskrajno ljubim još od dječačkih dana,evo sam kao što znate već godinu udovac,to mi na svaki način teško pada,a samoća mi se još jezivijom čini što mi se sve češće pojavljuju bolna sjećanja na moju unučicu crvenkapicu koju je u šumi unesrećio podli lovac Luka i ostavio je onako bespomoćnu vuku na nemilost.Hoćete li mi dati svoju ruku i podijeliti samnom duge besane noći?
A Marica će:
-Ah gosp.Ivica,ni ne slutite koliko mi je bliska Vaša bol.Sjećate li se kako sam i ja tragično izgubila moju dragu Snjeguljičicu?Shvaćate li da je otrov one proklete jabuke zatrovao i moj život,da mi je na najokrutniji mogući način dokinuta sva radost življenja?Vaša ću biti dragi druže,dragi supatniče,ruku Vam svoju dajem...
Gosp.Ivici kao da je ovim pristankom pao sa srca kamen koji ga je pored svih boli još i najviše pritiskao.Konačno je odagnana dugotrajna i mučna ljubavna neizvjesnost i iz njega je provalila dugo sanjana i nikad izgovorena bujica:
-Gdjo moja Marice,moja tratinčice,kolike li sam noći vapio za Vama u samoći,koliko li me je puta za Vama zagušila bolna čežnja,ah,i da izdahnem ovog trena ni za čim više ne bih žalio.To što ste pristali biti mojom utaženje je sve moje životne žeđi.
A na to će ganuta gdja Marica dok joj se krupne kapi slijevaše niz obraze:
-Dragi moj,dragi moj gosp.Ivica,staro moje i napaćeno srce ne može odoljeti ovoj poplavi sreće.Umirem zanesena ljubavlju...Umirem presretna...Aaaah!
Spoznavši u trenu da se otkinula posljednja spona koja ga je vezivala za zemaljsko prebivalište gosp.Ivica dograbi bodež i svom ga silinom zari u grudi.Prije nego ispusti zadnji svoj dah gnjevno će pogleda uprtog k nebu:
-Ah sudbo kleta,sve milo mi pokosi i ote!Unučicu moju po tvojoj volji zlostavi podli Luka pa proždrije vuk,Snjeguljičicu Maričinu po tvojoj volji vještičji utrne otrov,Marici mojoj,suncu života mojeg ne dadeš da mi ni dana svijetli,prokletinjo nemila,jamo bez dna,evo ti moje krvi,kad sve otimaš naužij se i moje žrtve! A ti smrti milostivija budi i združi nas rastavljene.Aaaah!