Dnevnik jedne tračerice

Jučer sam ju srela…. Nisam ju prepoznala…. Promijenila se, postala je onakva kakva nije željela biti…. Postala je gospođa….
Znamo se još iz osnovne škole. Tada je ona bila kćer učitelja, a ja malo seljanče bez pedigrea. Sretale smo se na odmorima, u redu za klopu, ali nismo baš komunicirale. Već tada je bila lijepa, sjajan đak, miljenica cijele škole. No nije bila zloća, bila je dobrica sa lijepim osmijehom, ali nekako nismo imale zajedničke putove tih dana. Skupila je oko sebe sve odličnike malog mjesta, a ja sam oduvijek mrzila te klasne podjele. Uvijek sam više voljela one «male» ljude. Nekako nikad nisam naučila gledati s visoka, oduvijek sam bila niska rastom ;-)) Bit će da je to razlog. No u srednjaku smo se srele u istom razredu. S obzirom da je sad nestalo poznatih lica, nekako je bilo normalno da sjednemo zajedno u klupu. Situacija se malčice izmijenila. Sad smo postale jednake. Mislim po klasnom statusu, jer fizički je to bilo nemoguće. Bila je predivna. Visoka, vitka, tijela kao san…. No, utjecaj roditelja i dalje je ogroman. Živi pod strogom kontrolom i još je uvijek ona dobra curica. Te dvije godine smo prošle svašta. Bilo nam je lijepo, skupile smo puno nezaboravnih uspomena. Nekako sam osjećala odgovornost za nju. Ne znam zašto, činila se tako nestvarna, krhka, kao da joj treba onaj anđelak na ramenu. Imala je zacrtan put. Uspješna, odličan đak, zaljubila se u Mr. Right i sve je djelovalo kao iz priče. Djevojka koja će biti zapamćena. Djelovala je sretna, djelovala je posebno. No život nam obično postavi zamke, a možda i nisu zamke, nego kušnje…. Testira nas, našu snagu, našu ličnost…. Odlazimo u veliki grad. Opet u isti razred. Nakon mjesec dana primijetila sam koliko se promijenila. Sloboda…. Veliki grad…. Kao da ju je to sve impresioniralo…. Počela je shvaćati svoj izgled, utjecaj koji ima na muški dio populacije. Kako se školska godina primiče kraju, postaje mi stranac. Osjetila sam kako ju gubim. Prekida veze sa «starim» životom i postaje ono za što je rođena – famme fatal. Još uvijek nema nekih većih poteškoća u školi, a na ljubavnom planu žanje samo uspjehe. Ponekad, kad sam imala potrebu za poznatim bićem, pokušala sam doprijeti do nje. Nisam uspjela. Nije trebala ružno pače, nije željela savjest uz sebe…. Možda bi bila ljubomorna na nju, možda bi joj zavidjela, ali previše sam ju voljela. U njoj sam vidjela sve ono što je meni bilo nedostižno. Činila mi se tako samouvjerena, uspješna, slobodna. Nije se opterećivala ničim. Dok sam ja još uvijek robovala onom «kaj će netko reć»…. Bila sam prilično nepovjerljiva, zatvorena za velika prijateljstva. S obzirom da mi se vjera u ljubav slomila, zatvorila sam srce i dozvolila mozgu da kontrolira moje postupke. Nije da nisam imala ljude oko sebe, jesam, ali to je gomila u kojoj si sam. Dočim je ona sjala…. Sjajem kraljice…. Postale smo maturantice…. Sretale smo se samo u klupi, ali i tamo smo bile samo slučajni prolaznici. Prestale smo komunicirati…. Misleći kako je sretna, prestala sam se interesirati, prestala sam se truditi, a ona je bila preponosna obratiti se. Počela je izostajati iz škole, a meni je čak bilo i bolje, nisam morala voditi onu službenu konverzaciju. U školi sam briljirala, imala sam krug ljudi sa kojima sam izlazila van i nekako nisam obraćala pažnju da osoba pored mene vene…. Svako malo viđala sam ju s drugim dečkom, bila je u društvu «blistavih», puno starijih od nas i činila mi se uzvišeno. Zanemarila sam oči…. Zanemarila sam ono što mi je uvijek najvažnije, oči. Shvatila sam da nije došla u školu tek nakon dva tjedna, kad me razrednik upitao što je s njom…. Otišla sam do njenog stana, otvorila mi je strankinja…. Bez šminke, bez upadljive odjeće, sa tugom u očima…. Tek tada sam shvatila kolko sam bila neosjetljiva, kolko sam bila egoist u svojoj zavisti. Neosjetljiva, bez trunke ljudskosti. Nikad u životu se nisam toliko posramila sebe. Zagrlile smo se i počela je priču, dozvolila je da vidim koliko je tužna, koliko je sama. Taj prividni sjaj ju je privlačio, privukao i opekao…. No, prokletstvo pozornice je strašno…. Uspjela sam doprijeti do nje, ali opet je bježala za dugom…. Nekako je uspjela maturirati i tada su nam se putovi sasvim razišli. Još i danas se sjećam te večeri kad me nazvala. Zašto baš mene, nikad neću saznati. Ovog puta vrata mi je otvorila žena. Žena sa ožiljcima neurednog života. Uplašena, pretučena…. Tada sam prvi put u životu vidjela djelo nasilja. Odvela sam ju u bolnicu, na svoju knjižicu, jer nije imala ni zdravstveno osiguranje. Nije željela otkriti počinitelja. Nikakve molbe nisu ju mogle na to natjerati. Samo je plakala i rekla da želi Doma. I otišla je…. Vratila se u svoj «zlatni» kavez…. Vratila se tamo od kud nikad nije trebala ni otići. Svjetla velegrada nisu bila za nju. Dugo nisam čula ništa o njoj, tek glasinu da se udala za lokalnog tajkuna. Jednom, šećući našim mali mjestom, dolazila mi je u susret sa obitelji. U očima joj se vidio strah, strah od aveti prošlosti, koju je već odavno zakopala. Nasmiješila sam joj se i prošla, kao da je samo jedan slučajni prolaznik.
Jučer me zazvala imenom…. Tražila sam očima poznat lik, ali nisam ga pronašla…. Tek kad me povukla za rukav, shvatila sam tko me zvao…. No trebalo mi je par sekundi da shvatim da je to ona…. Promijenila se…. Postala je gospođa, konzervativne frizure i odjeće…. Osjećala sam se ko balavica pored nje…. Popile smo kavu i shvatila sam da smo zamijenile uloge…. Ne, nisam ja famme fatal, ali mene više nije briga što netko misli o meni, živim svoj život i ne tražim ničije opravdanje…. Dok ona živi isključivo za tuđe mišljenje….
Dobro je napravila, svjetla velegrada nisu za nju….

neobično za mene,ali ovaj puta mi se sviđa sam kraj priče.

drago mi je da si ti s nama a ne ona...

pitanje je je li to sretan kraj ili zatišje pred njenu novu buru?! A ti...ti si učinila najbolje što si mogla -... živiš svoj život i ne tražiš ničije mišljenje i opravdanje za življenje nečeg što je tebi povjereno i darovano - tvoj život. Nek' joj Bog da sreću i zdravlje!

Zašto nisu sve žene sličnije Zubici,često se u tuzi pitam ;)

nešto slično se desilo mojoj školskoj kolegici...jedino kaj se ova moja još nije udala...čovjek njezinog života je umro i sve što je stekla s njime ostalo je njegovoj ženi i djeci....i tek tada kad su joj oke izgubile sjaj, kad odjeća poznatih marki nije više imala smisla pokucala je na moja vrata...a bila sam uvjerena da mi ne zna ni ime,a kamo li adresu...

Ah, priča je zapravo tako romantična! :)