sometimes kiss is just a kiss

jučer sam gledala onaj filmić o  sjećanju na 9/11... i plakala sam skoro cijelo vrijeme. možda je udario i pms, ali opet, ne mogu si ni zamisliti kako je bilo tim ljudima, ni njihovim obiteljima u tim trenucima. iako, mislim da bi i ja bila naizgled mirna, jer na kraju krajeva, i oni su bili svjesni da budu prije mrtvi nego preživjeli. zato su i napravili to što jesu...
kad se samo sjetim tog dana kad se desilo, probudila sam se taman negdje kad je udario prvi avion... i čula sam u sobu mamu i tatu kako komentiraju. a onda smo proveli cijelo jutro uz tv, gledajući to, s nevjericom, ko da gledamo neki holivudski film s harrisonom fordom ili tom cruiseom u ulozi spasitelja nevinih žrtava... ali ovoga puta nije ga bilo.
a onda se sjetiš rata u hrvatskoj. kako smo ga gledali praktično "iz prvih redova u kinu"... jer u zagorju zapravo i nije bilo rata. hvala Bogu! ali smo svejedno ponekad osjećali nevjerojatan strah zbog iščekivanja, jer nikad nisi znao kad bude pala koja bomba iz aviona koji su nas danonoćno prelijetali. a nekad smo mirno šetali dok su sirene tulile za uzbunu i više se brinuli jel budemo stigli doma na santa barbaru ili nešto slično nego dal bi se možda ipak trebali skloniti...
i onda se probudim danas ujutro, u hrvatsku stvarnost. radno vrijeme od sedam, za relativno malu plaću, ali imam skoro sve kaj mi treba - obitelj, slobodu i praktično bezbrižan dan.
i onda tko ne bi volio živjeti u Zagorju!

moš mislit kako su putnici preuzeli avion od otmičara. Srokali su ih raketlinom za svaki slučaj

da, vjerojatno svaki prosjecni amerikanac zna koliko ih je tocno u hrvatskoj poginulo..
a cijeli svijet zna koliko ih je poginulo 11. rujna.. jer je to, kao bitnije!!!! ma, nek ih je malo uzdrmalo! zao mi neduznih.. al, nek se ipak amerikanci malo na zemlju spuste

sjeti se od kud je bio mr. baker, pa neces vise cmizdrit nad govnima....