brlog

sjedimo u pijesku vremena.. pogledi nam lutaju, rijetko se srecu.. ponekad, u biti cijelo vrijeme osjecam kako odlazis od mene.. da, bas poput pijeska one nocikoji je curio kroz moje prste.. sto sam ga jace zelio zadrzati to ga je sve manje ostajalo.. ne zelim da od tebe ostane samo par zrnaca pijeska na mojim dlanovima.. pokraj tebe se osjecam tako izgubljenim.. a opet, bez tebe doslovno ludim.. ne zelim te izgubiti.. ne zelim te zaboraviti.. ali, neznam koji je drugi nacin da svoj um, svoj razum zadrzim.. poslije nase svake svadje osjecam se kao da su mi sve kosti polomljene.. u samoci, u tisini ostajem gledati kako polako zacjeljuju i onda te opet zovem.. opet se osjecam slomljeno.. vauuuu