Dnevnik jedne tračerice

Padam…. Zanimljivo, ništa me više ne boli…. Kad bih mogla zaspati…. Kad bih bar padala vječno…. Ne želim osjetiti onaj tupi udarac o pod…. Mama…. Imala si pravo, na sve se čovjek navikne…. Ali kako mi se desio tvoj život? Kako? Kad sam tako odlučno rekla NE….
I opet spavam u podrumu…. Čujem njen vrisak i njegov urlik…. Čujem kako udara o namještaj…. Zašto joj ne mogu pomoći? Zašto ne želiš pomoć? Tiho sam jecala i obećala da mi se to nikad neće desiti…. NIKAD! Spavam i trzam se na svaki zvuk, jel dobro? Dal je živa uopće? Žalosno je kad mrziš roditelja, kad želiš da ga nema…. Sigurno bi tada bilo bolje. Skupila sam hrabrost i pitala ju zašto? Sagnula je glavu i slegnula ramenima…. Tako treba biti, rekla je, a i volim ga…. Kako možeš voljeti nekog tko te tuče? Ma nije to strašno, a i znaš često puta je u pravu, vidiš kako si postala drska, to je moja krivnja…. Odmahnula sam glavom, nema smisla objašnjavati joj…. Ona neće promijeniti mišljenje…. Vremenom sam se i ja navikla na to…. Bila sam već u srednjoj školi kad joj je slomio ruku…. Tad sam joj prvi put rekla da ga mrzim…. I moja mama mi je prvi put lupila šamar…. Zamrla je komunikacija među nama…. Maturirala sam kao odličan đak, upisala fakultet…. Ponosna, pohvalila sam se, pričajući nisam ni primijetila tišinu koja je nastala…. On, nikad ga nisam zvala drugačije, je pocrvenio u licu, iz oči su sijevale munje…. Kakav fakultet? A čime ti misliš da ćemo mi to platiti? Budi sretna što sam te hranio tolike godine, vrijeme je za otplatu dugu…. Našao sam ti posao i ideš raditi…. E, ne idem! Studirat ću! Poludio je, ruka je poletjela, osjetila sam oštru bol i krv na usnama…. Nećeš me tuči, iz ovih stopa odlazim! Sa torbom u koju sam nabacala ono malo svog djetinjstva, razbijene usnice, pogledom sam tražila mamin…. Gledala je u pod i opet je stala na njegovu stranu…. Bez riječi, bez suza, napustila sam kuću užasa…. Našla sam podstanarsku sobicu i zaposlila se u jednom kafiću, da zaradim za stan, hranu i knjige…. To je zapravo jedini dio života koji pamtim po lijepom…. Predavanja i onaj smotani Dalmoš ;-)))) Toliko je bio drag, zapisivala sam ga kad ga je ulovila fjaka, a on je meni pomagao oko one grozne matematike…. Često smo bili zajedno, puno smo se smijali, zajedno se tješili kad su nas stisli rokovi…. Koliko puta je ostajal do fajrunda, samo da mi pomogne spremiti terasu…. Znala sam da to nije iz čistog prijateljstva, ali nije me privlačio kao muškarac…. Šteta…. Kao apsolventica, dobila sam posao, u velikom i poznatom poduzeću…. Osjećala sam se kao pobjednik, iako u roditeljsku kuću nisam stupila od onog dana…. Bio je šef odjela, naočit, obrazovan, galantnih manira…. Uvijek fin i pristojan, ljubazan, sa smiješkom je ispravljao sve moje greške…. Kad me direktor opomenuo za neke greške, preuzeo je odgovornost na sebe…. Uvukao se u svaku moju misao…. Počeli smo izlaziti…. Vodio me je na najekskluzivnija mjesta, upoznao me sa životom kakav sam samo sanjala nekoć…. Dozvolila sam mu, a da tog nisam bila ni svjesna, da bira sve za mene…. Svojevoljno sam postala njegova svojina…. Kako je on znao reći, modelirao me prema sebi…. Određen je datum svadbe…. Bilo me je sram, ali morala sam ga upoznati s roditeljima…. Ponovo sam pred tom kućom, ali sada imam zaštitnika i nije me strah…. Ah, kako sam bila naivna…. On i moj zaštitnik su odmah našli zajednički jezik…. Tek kasnije ću shvatiti da vrana vrani oči nikad ne kopa…. Prepoznali su se, ali ja tada tog nisam bila svjesna…. On mi je čestitao, čak me i zagrlio, navodno silno ponosan na svoju malu curicu…. Ali zasljepljena, ja sam bila sretna…. Samo su me mamine oči šokirale…. U njima se ogledao užas…. Pa zar je toliko ljubomorna na moju sreću? Zar je stvarno mislila da ja moram imati njen život? Bila sam ljuta na nju, a trebala sam ju slušati…. No, ja sam bila zasljepljena svojom srećom…. Na dan svadbe izgubila sam svog Dalmoša, rekao je da neće sudjelovati u mojoj propasti…. Otjerala sam ga, govoreći mu kako ljubomora nije opravdanje za takvo ponašanje…. Tužno se osmjehnuo i rekao: «a znaš di ćeš me nać…». Prošla je svadba, prošao je medeni mjesec, sve je bilo bajka…. Tada je odlučio da bi trebala dati otkaz, jer njegova plaća je dovoljna, a za djecu nije dobro da majka radi…. Prvi put sam se usprotivila, prvi put sam vidjela njegovo drugo ja…. Prvi šamar…. Prva krv…. Prva modrica…. Nisam čak ni osjetila bol od silnog šoka…. Brzo je vratio staru masku, počeo me ljubiti, grliti i ispričavati se…. Naravno da sam povjerovala…. Nakon mjesec dana prestala sam raditi…. Sve je opet bilo sjajno, epizoda pala u zaborav i uljuljana u sreću, napravila sam opet svoj potez…. Kupila sam šal, koji nije bio primjeren…. Repriza prvog udarca, ali sada je i oko plavo…. Opet isprike, opet poljupci, cvijeće i opet popuštam…. Prvo svakih 6 mjeseci, razlog više nije bitan…. Pa svakih mjesec dana, pa svaki tjedan…. Sad više ni ne znam kad ne…. Kriva sam jer loše kuham, kriva sam jer sam mu zagubila papire, kriva sam jer ne mogu imati djecu, kriva sam jer je stolnjak nahero…. Kriva sam jer sam živa….
Pala sam…. Zazvonilo je u glavi…. Tisuću zvjezdica razlilo se pred očima…. Gledam u nogu u zamahu, a sa TV-a dopire: «Jeste li znali da je, u prosjeku, svakih pola sata u Hrvatskoj pretučena jedna žena»….

zubice, nadam se da je ovo samo make up story...ako nije...mislim da nema rijeci koje bih mogla reci...

to moze shvatiti samo onaj tko tako mora zivjeti... :((((

ostajem bez riječi....:(

...same here.. Takvima bi odrezo jaja.. majke mi..

Crocoka,nadam se da u tom što si rekla nema autobiografskih elemenata?

jebi ga devile... :(((

A jebemti život :((

Na svu srću ovo je samo priča za mene, za neke je to život :((

ako nesto mrzim, onda je to definitivno osjecaj bespomocnosti...

crokoka, jel uistinu mora?

Ako išta mrzim to je ta agresija na žene..Ne sad bez zaj....(Dobro,nije u redu ni da Catmana tuče žena;) )Najveća pizdarija je u tom kaj je svako od nas potencijalni agresivac..Ja sam svakoj svojoj curi rekao,trenutak kad te udarim je i naš zadnji zajednički trenutak..Dalje iza toga nema..

yap...Dev, hajde da se i ti i ja jednom u necemu slozimo... :)

odoh ja smotati jednu... i letjetiiiiii..... hvala bogu sto je kraj nosoroga stvorio i andjele...

A šta ti sad reć na to Croc :(( Ne znam,sad mi je stvarno bed..Najrađe bi sad do Slavonije išel nosoroge ubijat

ovakva stvarnost je totalni uzas...prestrasno...:-((

nista devilcek, tnx na lovackim mislima :))) ipak moras priznati da sam ja najveselija koka, bar na iskrici :)))))))

koka drzi se!!...

Mislim,sa ženom se intelektualno nadjebavat,nema slađe ;) Al fizički..Da, prestrašno kao što reče la-la

kokice, kaj god krenem napisati...izbrisem, jer je preglupo...nitko od nas ne moze glumiti suca ni porotu...stoga, samo...mislimo na tebe...

Jesi Croc,jesi uvjerljivo :))))

a jebi ga, daj ne cmoljite vise!!!! ipak sam ja najsretnija osoba na svijetu... imam svog andjela koji mi cuva srce i dusu... nju mi nitko ne moze ukrasti... ni sto vragova :))))))

Ma that's the spirit, kokica! :-))))Volem!

kokic...ja ti bas i ne cmoljim, ali zato uvijek dajem podrsku hrabrima...barem moralnu...:-))))))

Poznata priča, nažalost. Ali izvukla sam se iz tog pakla. Trebalo mi je dugo da shvatim da prvi šamar nije i zadnji, ali shvatila sam i znala sam da to ne zaslužujem.
Ako je to tvoja priča, žao mi je jer znam što prolaziš :( a ono što trebaš napraviti znaš i sama. Sretno !

na ovo sam ostala i bez riječi i bez teksta...:(