Night vision
Pomišljam ponekad kako je zapravo lako. Sjedneš pred ogledalo, izvježbaš malo i dotjeraš si jamice na licu. No uvijek ispadne smiješno na kraju. Besmisleno traganje za onim pravim riječima koje bi to mogle točno opisati. A kada bih i pronašla te slogove, zapravo, mislim da bi najbolje bilo nek ostanu u ogledalu. Onak, između mene i mene. Mi se ipak najbolje razumijemo. Mislim zapravo da ne gledam puno svoje oči. A trebala bih. One to znaju i zato ih ne gledam. Moje oči su krupijei koji znaju da ih varam. No poznajemo se, pa mi opraštaju. No neznam koliko ću još uspijevati tjerati vodu na mlin dok me ne prijave.
Lažeš, ludo. Lažeš da neznaš riječi. Pišeš o mjesecu već od vjekova davnih od kada si otkrila da si čudni zelenooki turist u ovoj stvarnosti. Samo, što su riječi, što znače sada? Zar nisi već sve priče napisala? Sada samo sleđuješ ljude, vatru, gomilu zelenila i sebe samu, u kuteve, u fragmente, ponekad fotografije. I praviš se da neznaš što to sve znači. Čak ti je i to sleđivanje pomalo zabavno. Sve samo da se uvjeriš kak nije više ljeto u tebi.
Zapravo, ovo bi sve stalo u dvije riječi. Samo sam morala isprobati sva slova na tipkovnici. Jesam li već rekla Ž? Ž.
18.09.2006. u 4:56 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar