Dnevnik jedne tračerice

Danas ću vas upoznati sa jednim zanimljivim gospodinom. Ime mu je X, a prezime Y. Rođen je 1964. u malom mjestu nadomak civilizacije. Kao treće dijete u obitelji, uvijek se osjećao malim, neprimjetnim. Želio je biti Prvi. Krenuo je u školu i bio je prilično uspješan učenik, sasvim pristojnog ponašanja, bio je prosječan…. Upravo to ga je najviše smetalo, opet je bio prosjek, a želio je biti Prvi. Želio je biti faca, heroj ulice, a bio je samo 26. u školskom imeniku. Nedovoljno pametan da bi briljirao, nedovoljno glup da bi radio probleme. Kako je samo mrzio kad su mu zaboravljali ime i prezime. Na daljnje školovanje uputio se u Grad, u nadi da će se vratiti kao laureat o kojem će pričati. Kroz srednjak se borio sa Gracerima koji su mu se rugali i omalovažavali ga. Snovi o Prvom su i opet bili tako daleki, nedostižni. Znao je noćima plakati u silnom bijesu, smišljajući osvete kad postane Prvi. Puno je razmišljao o fakultetu i našao je jedan koji je bio dovoljno dostupan, a omogućavao je radno mjesto primjereno njegovom cilju. Bio je toliko prosječan da ga je to doslovno izluđivalo. Nikako nije uspijevao naći onu pravu masku, onu pravu riječ koja bi ga istakla. Kao apsolvent, već u strahu da će se morati vratiti doma i moljakati nekog za posao, sasvim slučajno naletio je na oglas. Tražio se upravo njegov profil. Napisao je molbu i nakon dva tjedna bez odgovora, pretpostavio je da je to još jedan u nizu neuspjeha. Stigao je odgovor…. Uzbuđen, spremajući odgovore na pretpostavljena pitanja, cupkao je pred vratima Direktora. Tajnica ga je već nekoliko puta s prezirom (po njegovom mišljenju) odmjerila i već je odlučio kako će joj uzvratiti, kad dobije posao. Konačno je ušao…. Bio je to njegov san, bio je to njegov stol, bilo je to radno mjesto njegovih snova, samo je tamo sjedio krivi čovjek. Prvi puta u životu pronašao je riječi koje će ga istaknuti. Pronašao je ono što je tražio dotični, ulizicu. Osobu koja će se diviti, koja će klimati i postupati po njegovoj želji. Upravo takav je bio naš XY. Dobio je posao. Bio je zamjenik direktora, sa tendencijom prema direktorskom mjestu. Zaključio je da će to uspjeti vrlo brzo, ako se sve posloži kako je planirao. Radio je bez volje i trudio se da što više posla prebaci na podređene, što mu i nije bilo teško, s obzirom da ga je direktor obožavao. Nitko nije smio reći niti slovo protiv njegovog miljenika, koji je vješto koristio svoj položaj. Da bi zadržali posao svi su radili posao kojeg je X trebao obavljati, donosili ga njemu, a on je to prezentirao nadređenom, koji se divio njegovoj efikasnosti. Naravno mnogi su zbog toga zapostavili svoj posao, zbog čega su bili ukoreni, ali to je X-u bilo nebitno. Pronašao je riječi koje vode cilju i ništa i nitko ga neće zaustaviti. Poduzeće ga je nagradilo respektabilnim stanom, kojeg je namjestio luksuzom. Bilo je to idealno mjesto za prikazivanje svoje moći. Koristio je svaku priliku da poznanike uvede u svoj hram, da bi moga slušati divljenje. Bila je to pjesma njegovom egu. Pojavljivao se na svim važnim domjencima, tražeći pripadnicu suprotnog spola koja bi bila prikladna njemu. Nije želio ljubav, tražio je obožavanje. No, nije računao na gospođicu Z. Uspješnu, atraktivnu brinetu, tatinu curicu. Rođena u obilju i naučena da joj se svi ulaguju, nije prihvaćala nikakvo drugo ponašanje. Sada je već naučio pravila ponašanja, tako da se vrlo lako snašao u ulozi ulizice, pričajući joj floskule koje je očekivala. Ona ga je doduše prezirala, ali bio je prihvatljiv za udaju. Dobar posao, uskoro još bolji. Dobar stan. Loš pedigre, činit će ga uvijek pokornim. I rekla je DA. Uskoro su preselili u kuću u luksuznom dijelu grada, a on je konačno uspio izgurati direktora. Podvalom i nizom smicalica, «omogućio» mu je pristojnu mirovinu. Nije se baš opterećivao zbog starog naivca, kojemu se život slomio. Trebao je biti pažljiviji, rekao je uz podrugljiv smijeh.
KONAČNO. Konačno je bio PRVI. Sjedio je za «svojim» stolom. Svi koji su imalo pokušali omesti njegov uspješan put, danas su dobili otkaz. Prva je dobila Tajnica, s početka priče. Tko je želio posao morao je raditi prema njegovoj želji i ništa ga nije smjelo zaobići. Upravo je gledao u jedan zahtjevan projekt, kojeg je izradila mlada inženjerka. A bila je zgodna. Projekt je bio savršen, ali…. Nasmijao se onim svojim podrugljivim smijehom. Ne voli me…. Opet smijeh, samodopadni…. Pozvao ju je. Gledala ga je s gnušanjem. Gledala je kako uništava njen dvomjesečni rad. Gledala je u ciničan osmijeh. Dizao joj se želudac. U šoku je slušala prijedlog, ne vjerujući ušima. On ili otkaz zbog neefikasnosti. Svinja! Znao je u kakvoj je situaciji, znao je da mora raditi i da u tako kratkom vremenu, a i s tako lošim preporukama nikad neće naći posao. Dolazio je, doslovno kad mu se digao. Mrzila je samu sebe, zbog nemoći. Osjećala se jeftino i iskorišteno, a nije si znala pomoći. On je cvjetao. Uživao je u svojoj moći koju je prezentirao na svakom koraku. Imao je sve što je zamislio, nije ga zanimalo što je to sve iznuđeno, ali je njegovo.
Zadovoljstvo mu je pomutila, jedna mala, glupača iz kadrovskog. Nije mu dala i našla je drugi posao. Bio je jako ljut, ali za novootvoreno mjesto natjecalo se puno novih. Zgodno…. Opet onaj njegov podrugljiv smijeh…. Ušla je bojažljivo u njegov ured. Bila je lijepa crnka, s Juga. Primamljiva…. Osmjehnuo se…. Znate vi ste odlični, počeo je, ali nemate iskustva. Ostale ste u kandidaturi samo vas dvije i ona već ima pet godina staža. No znate, kako bih vam rekao, postoji način. Pričajući joj je prišao i počeo prelaziti rukama po leđima. Kako ste napeti…. Opustite se…. Osmjehivao se, a ruke su krenule prema njenim grudima. Ispustila je uzdah, znala je da mora. Ma nema veze, mislila je, isplati se za tako dobar posao. Prepustila mu se. Tamo na «njegovom» stolu. Dok se oblačila, mislila je kako i nije bilo loše, imala je i gorih ljubavnika. Odlazio je, a ona je stajala uz pitanje u očima. Okrenuo se, nasmiješio i progovorio: «Nisi loša znaš, šteta, ali ona druga je ipak bila sposobnija za posao koji treba obavljati, pa je ona dobila posao….». Kroz hodnik je odzvanjao njegov odvratan smijeh, koji joj je danima odzvanjao u ušima.
A on je zadovoljan, zadovoljen…. Opet smijeh…. Odlazio do obližnjeg kafića da dečke izvijesti o svom najnovijem uspjehu…. Dok je čekao Jackie, više bi mu pasala pivica, ali ona ne odgovara njegovom uspjehu, zazvonio je mobitel. Nije se odmah javio…. Počeo je priču, dok su ga slušaoci gutali pogledom, čekajući halapljivo svaki detalj…. Opet mobitel…. Pogleda tko ga to davi…. Bila je Z…. Javio se uz pripremljene isprike. Prekinula ga je i rekla: « Nemoj ti meni ovo, ono, ne zanima me, izvoli dovući tu tvoju guzicu u roku pet minuta doma, treba Ivana i Anu odvest na engleski, prošetat pesa, otići u dućan, ma uostalom ostavila sam ti spisak. Za 15 minuta sam naručena kod frizera, a kasnije idem na kavu, ne znam kad ću se vratiti. Jesi me shvatio, imaš pet minuta da se tu nacrtaš!». Zgasio je mobitel, ponosan jer je i opet, kao uostalom uvijek u životu, njegova bila zadnja «Da, Draga.».
 

zubi, ova priča je samo jedna od mnogih koje bi mogle ispričati žene koje se pokušavaju zaposliti u današnje vrijeme...iako me ova podsjetila na nekoga koga i ti poznaješ...