AUSPUH

...Hrvatku je jutros opet pozlilo, Petnaest godina poslije, petnaest godina potiskivanih, zanemarenih i ignoriranih noćnih mora iz preživjelih strahota počele su uzimati svoj danak. O tome nikad nije želio pričati, nikome, ni roditeljima, ni supruzi, ponajmanje djeci. Sve ove godine držao je to zakopano duboko u sebi, mislio je da će proći, da će zaboraviti, da će mu njegova obitelj, njegova djeca i njegovi roditelji biti dovoljna protuteža užasu u koji je indoktriniran i nabrijan, ali nepripremljen i premlad, bio nemilosrdno gurnut...

...Hrvatko je tipičan zagrebački dečko sa asvalta. Uzorni roditelji, besprijekoran odgoj, pokoja žuja sa škvadrom u nekom kafiću, školske ljubavi, čage, dinamo, prljavci i rokenrol. Bavio se športom, škola ok, nije imao nekih poroka, sve u svemu onak, dobar dečko, kak spada...

...Onda je došla devedesetprva, danas je igral nogomet sa škvadrom, popil žuju poslije tekme, a sutra je završil na Kupi, zajedno sa ostalim dečkima naglo ispražnjenih zagrebačkih kafića. Sa ostalim civiliziranim, gotovo golobradim dečkima, koji su tek zakoračili u dvadesete, završio je premlad, totalno nepripremljen, u užasu stvarnog i moralnog blatnog gliba, ludila koji su kreirali neki bešćutni i besprizorni...

...Naizgled, vratio se neokrznut, naizgled život se nastavio tamo gdje je nasilno prekinut, posao, ženidba, dvoje prekrasne djece, kućica,...

...Počelo je sa pokojom pivicom previše poslije posla, površno, netaktično "mrmljanje" njegovih najmilijih bilo je sve što je dobio. Oni koji su trebali, nisu razumjeli, kao i nitko od njegoih najbližih što ga u stvari muči. Nakon što je mrmljanje eskaliralo u ozbiljnije prepirke, Hrvatko je disciplinirano prestao piti, obitelj mu je bila prevažna i sveta. Ali proživljeni smrtni strah, krv, rane, granatama rastrgana tijela i užas prošlosti nikako nisu padali u zaborav, vraćali se svjesno ili nesvjesno, u snovima ili potaknuti asocijacijama. Na žalost, netaktičnost, nerazumijevanje, zanemarenost i priproste floskule njegovih najmilijih sada su kod njega eskalirale u stanje iz kojeg je zaista upitno da li ima natrag...

... Prave pomoći niotkuda, a i tko će mu pomoći? Hrvatko je u neupitno pošten, odan, vrijedan i požrtvovan, nije priglup ili neuk i svjestan je svijeta koji ga okružuje, svjestan je da plodove njegove nesreće uživaju neki drugi. Neki drugi uživaju u svojim penzijama stopostotnih ratnih invalida a idu u teretanu i igraju svaki tjedan nogomet s dečkima. Neki drugi imaju nevjerojatan broj braniteljskih bodova a nisu se maknuli pet godina iz trešnjevačkih kafića. Neki drugi prodaju zemlju i bešćutno sve što se prodati dade, brinući samo o svojoj proviziji. Zemlju za koju je Hrvatko izgubio najljepši dio mladosti i život dostojan čovjeka. Svjestan je da se nalazi u skupini potrošenih, skupinu onih na koju su "mangupi" inače najglasniji samo u lokalnoj birtiji, bacili neizbrisivu ljagu, nepoželjnih i nepotrebnih, za koje nitko više nema vremena. Svjestan je svojeg jada, isfrustriranosti i nemoći...

...Hrvatko je trenutno kod svojih roditelja, maknuo se privremeno od svoje supruge i djece jer ih beskrajno voli a sebi ne vjeruje, pije gomilu raznobojnih tableta od kojih mu njegovo sportsko tijelo poprima neki čudan oblik a um počinje čudno funkcionirati. Drhtavica i nekontrolirane suze, nesvjestica i rušenje više nisu pojedinačne pojave. Stvari ne izgledaju dobro a ljudima koji ga vole puca srce...bojim se da mu više nema tko pomoći...

Blog je inspiriran stvarnim jutrošnjim događajima i sublimira dvije ljudske sudbine meni jako bliskih i dragih ljudi. Ako i jednog čitatelja potakne na razmišljanje, ispunio je svoju svrhu, hvala...

Hrvatko! :-DD oprosti ,nemrem se prestat smijat... znam da je blog ozbiljan al Hrvatko ! hahaha

:(((

...kome ti to pričaš stari moj....

da, ne izgubljene godine, nego otete

koliko takvih mladih ljudi ima :(....bol se samo na bol slagala

Molim. Eto mene je potakao na razmišljanje, ali kako sam ja na granici imbeciliteta i debiliteta, zanima me: čemu ova kritika jednog zločinačkog vremena ako ti se već na početku bloga omaklo ono "Šport", mjesto hrvatski "sport"??? Ovdje na Jugu imamo uzrećicu "sublimiranu" iz naslova jedne pjesme: "di si bija kad je grmilo"? Čitaj u pluralu.......

izachega...kaj fali imenu....ovakvih priča je svuda oko nas, ali radije slušamo cece, cane i ine srpske pevaljke nego da se sjetimo svih naših koji su pošli pakao rata...prebrzo smo sve zaboravili....pitala bi te za smijeh da si ti izgubila sina..ovako (psihički spržen)ili od puške

Znaš što o tome mislim. Ali ja svojoj djeci pričam, npr zašto su u Turnju sve kuće potpuno nove, zašto svaki studeni šetamo Vukovarom iako sve odiše tugom , zašto Rebekin tata nema potkoljenicu i tko je sijao mine po Kopačkom ritu.... zaboravit će se , inače, a onda opet, isti problem kad oni stasaju za život

bravo!...mada je tema tužna(zar to nije često i naša svakodnevica?),ovako napisan tekst je pravi blog..

neće se sve zaboraviti, ali se nešto mora, blog je izvanredan

nek se nikad ne zaboravi, nikad.a svin tin dečkima hvala do beskraja

kao već bezbroj puta, gorčina...i tisuću pitanja bez odgovora...

i ja svojoj djeci pričam o tim vremenima, iako nisam osjetila gotovo ništa od rata, no poginuli su mi prijatelji...do familije u dubrovniku nismo mogli doći...ahh...ne želim zaboraviti...mama mi je od stresa rak popušila...moraju znati, jednostavno moraju

da im se stisne ruka , da im se skine kapa i nakloni, ne bi se branitelji ubijali.... nisu u pitanju novci već kriminalizacija domovinskog rata koja ne znam kome ide u prilog

...e pa dobro, vrijeme ne možeš vratiti, uništene sudbine, izgubljenu djecu, izgubljene roditelje isto tako, ali ne razumijem da pravu, stručnu i kvalitetnu pomoć ne mogu dobiti oni koji bi je svakako trebali dobiti...

da, ima i previše takvih koji su nažalost ostali zaboravljeni i ostavljeni negdje u našim mislima, čije obitelji nakon svega više nikada nisu mogle doprijeti do njih jer su se povukli u sebe, svjesno ili nesvjesno, danas više nikome nije važno...samo onima koji su ih toliko voljeli i osjetili što znači "previše svega" znaju da više nikada neće biti isti...

Sagi, gdje ćeš naći takvog stručnaka koja je sav svoj entuzijazam izgubila još davno, sedamdesetih...pogledaj nam tzv umjetnike, režisere, pisce, glazbenike ( čast izuzecima ).... sve je nekako mlitavo, bezdušno...kako bi psiholozi bili bolji ?!

...takvog stručnjka U ZEMLJI ( izostavila, sorry )...

revolucija jede svoju djecu....!!!!!
a da onda ti se srce stisne i okameni i na jedno pet šest godina poslije...pa se možda odmrzne ili ipak ne...a onda dođe bolest...a onda dođe pitanje...jel bi opet?

...da Sol, problem imaju oni šutljivi i skromni, koji su išli u rat zbog toga jer je to bila njihova dužnost a ne zbog toga da ni oni ni njihovi unuci više ne moraju radit...

...Ilea, problem počinje sa reklamiranjem nakaradnih ljudskih vrijednosti, odsustvom uzora za mlade i nepostojanjem ni jedne državne ili društvene institucije koja nije drek...

Da, društvo u kojem je obitelj sve drugo a samo ne svetinja, ne može institucijama, ni zakonima vratit dostojanstvo pojedincu...

da, sag, jako dobro znam...ovaj me tekst večeras dosta dirnuo...

problem 1.ak potraži pomoć stručnjaka, znači ima problem..što mu je neprihvatljivo..problem 2.stručnjak često puta samo ispisuje recepte za puno šarenih pilula..što ga otupljuje na tanku koricu šarenog svijeta a ispod crnilo bezdana...problem 3.ne želi pričati sa nikim ko to nije prošao i sam..a kolko stručnjaka je tamo bilo..dakle nema povjerenja..problem4. stalno i stalno se vrti u istom krugu ljudi koji stalno i stalno vrte iste priče i filmove..dakle flash back..problem5. nema konačne pobjede, nema ekstaze pobjednika, nema heroja likom i djelom...već je sve trebalo još naknadno "izboriti"..a sve ostalo je toliko mutno zaprljano politikom i kokošarenjem da je sramota..dakle frustracija na frustraciju...

...hvala Sol, Ilea, izrekla si bit, samo deklerativno se brinuti o tzv. malim obiteljima je samo duda varalica...

donna ima pravo...zatvoreni krugovi do kojih nitko ne može doprijeti...

...donna, jedan jest potražio pomoć, i nije bolje, naprotiv, a drugi rezolutno odbija imati bilo kakve veze sa sustavom...

Nisam ni mislila na male, nuklearne obitelji, već na široku obitelj , s tetkama usidjelicama, ujacima koji znaju djeci popravit bicikl, bakama koje čuvaju djecu, didama koje ih vode na nedjeljnu promenadu i mali sladoled, na stanove u kojima nikad nisi sam, ali u kojima jeza unutrašnjeg pakla ne može ostat neprimjećena, u kojima te vreva života drži na životu samom... ne pomažu ogledala ako nema zjenica u kojima ćemo se zrcaliti...

obično je tako, nažalost najsnažniji su jedva izdržali, a oni drugi se i danas bore s vlastitim duhovima prošlosti, ostali nisu nigdje niti bili, ali su preživjeli, fuck i the sustav...(hebate, stiglo mi 14 prijava komentara, kaj je to tu normalno ili sam se poduplala u ovih par minuta...)

dostojanstvo i mir u sebi fali većini tih ljudi... i usred paničnog buđenja tokom noći, tijela oblivenog znojem, šute i ne govore nikome ništa... pate i vode rat sami u sebi....

...da Ilea, razumijem što želiš reći...

ovaj blog me ful rastužio...

...oprosti wild, nisam to mogao drugačije....

znam sagi, znam... neka si, treba biti svijestan svega oko sebe... sada mi je jako drago da sam mog tatu danas vidjela :)

...eto vidiš, ponekad se moramo i rastužiti...:)

mda.... lijepo si ovaj blog napisao... i svi su ga shvatili... a to je jako bitno... :)

...fala...:)