pisati pisma, pričati priče

Tridesetosam sa tri. Jučer. Ne pamtim kad sam zadnji puta imala toliko. Čak ni s tobom:)
Nos mi je pun. Čega? Bolest je poruka tijela da nešto nije u redu s našim životom. Moje je tijelo mudro. Zaista nešto nije u redu: još uvijek mu nedostaješ.
Ipak, odradila sam jutros ono najvažnije. Ustala u sedam, popila toplu kavu s hladnim mlijekom (uh, ti kontrasti, ushićuju me cijeloga života!), prošetala svoju pseću prijateljicu, bila u banci, kod jednog nakladnika, kupila limune i grejp, pročitala tridesetak stranica teksta kojeg sređujem, popila vodu s rastopljenim c vitaminom, obavila desetak telefonskih razgovora, s prijateljem nakratko podijelila njegovu tugu i, evo me tu. I dalje nešto nije u redu: još uvijek mi nedostaješ.
Postoji li veza između pamćenja i bolesti? Vrlo vjerojatno. Pamćenje je samo po sebi bolesno, jer zašto se sjećati nečeg jučerašnjeg ili otprije godinu, dvije, kad imamo samo danas? Ni sutra ne postoji, vrijeme je varka i zamka. Sve je samo sada, sada.
Sve što se ikad dogodilo i sad je tu. U nekom kutku svemira i dalje uranjaš lice u moje grudi, i dalje ulaziš u mene kao kornjača u svoj oklop: skrivaš se od svijeta. A ja se i dalje zatvaram oko tebe kao školjka. Znaš li da samo ranjena školjka stvara biser? 
Trideset sedam s jedan, maloprije. Napredujem. Iako mi je nos još uvijek pun. Cijedim limun, grizem grejp. I razmišljam o tijelu kojem ne dopuštam radost.
Zbog pamćenja. Pa mi ono uzvrati bolešću. Temperatura povremeno mora biti visoka. Ovako ili onako.
Bolje bi mi bilo - onako:) Valjda ću naučiti jednom. Kad mi više ne budeš nedostajao.
I kad neka druga rana u meni poželi postati biser.

hehe, ja sam počela trčati:D i smršavila sam fino:D sve loše je za nešto dobro..

lijepo pišeš :)

Pun ti je nos :-)). I srce :-)).