JA TE .....!

Prolazi kroz moje srce, hladan, oštar..probija se tako lagano. Kao da je moje srce već toliko prazno, kao da je sasvim otupilo tijekom svih ovih godina. Zapravo, ono je već naviklo na tu hladnoću, na tu ledenu oštricu koja prolazi kroza nj. Ali ovaj put još više boli. Kao da je svaki put sve bolnije, kao da je svaki put nož sve veći i veći. Ili je ovaj put nešto drugo u igri? Ili je ovo neka sasvim nova situacija? Da. Nož se sad lagano okreće u mom srcu. Okreće se i razdire ga. Hoće li išta ostati? Hoće li preživjeti? Hoće li imati snage da ikad više zakuca za bilo kime? Ne znam. Samo znam da boli. Pokušava se oduprijeti, ali ne može. Već je oslabjelo, nema više onoliko snage kao nekad. Guši se u krvi. Guši se u suzama.
On odlazi. Ne osvrće se. Nestaje u noći ne mareći za mene. Kao i svaki prije njega, napušta me kada ga najviše trebam. Napušta me kada to najmanje očekujem. Dolazi, baca usputni pogled na moje tužno, pogrbljeno tijelo i odlazi. Zauvijek odlazi u noć. Poput jednog od jahača apokalipse. Dolazi, uništava sve što je od mene ostalo i odlazi. Silazi s konja, mračan, odijeven u crno, hladnog pogleda, ledenih očiju. Svaki njegov pogled prodire duboko u moju dušu. Pokušavam se oduprijeti. Ne želim da vidi što osjećam, ne želim da nanjuši moju bol, moj strah. Ne mogu se oduprijeti. On zna. Sve zna. Ne, ne smije znati. Ako dozna bit ću još ranjivija. Lakše će me uništiti ako osjeti moj strah. Kao pas koji napada kad osjeti da se netko boji. Kao tornado koji prvo razara ono najkrhkije. Prilazi mi. Njegove se hladne oči gube u mojima. A moje plaču. Moje se pretvaraju u more suza. Kao da su poprimile drugačiju boju. Kao da su poprimile novu nijansu plave, poput nemirnog mora, mora pred oluju. Gotovo me guši prolazeći mi kroz grlo. Dolazi do mojih plavih očiju i tu je kraj..
A on? On je i dalje hladan. Njegov gromoglasni smijeh odzvanja sobom. Ljudi se okreću, gledaju nas. Ne razumiju. Nije im jasno što se događa. Zar to nije onaj isti jahač koji je još prije tjedan dana dolazio k njoj s osmijehom na licu?-pitaju se. Zar to nije onaj isti koji se nije ni trenutka odvajao od nje? Onaj koji ju je nasmijavao, onaj kome se veselila, kojem je padala u naručje svaki put kada bi se sreli? Nije li to onaj isti jahač koji ju je spasio od zla, koji je bio uz nju kad joj je to najvišee trebalo? Ljudi gledaju s nevjericom. Kao i ja. Gledam u njega i ne prepoznajem ga. Da, to je on. Ali to nisu one iste plave oči, to nije ono isto slatko lice na koje sam navikla. Nešto se promjenilo. Neka mračna sila izlazi iz njega. Pokušavam iz dubine njegove duše zazvati onog kojeg sam poznavala. Ne pronalazim ga. Preduboko je. Ili je sasvim nestao. Nema ga. Zlo je nadvladalo njime. Ali on to ne razumije. On me više ne razumije. Gleda me tim ledeno plavim očima, ali više ne vidi mene. Sada u meni vidi samo jednu prepreku na putu ka svojoj slobodi. Gleda me kao da jedva čeka da me uništi, da pređe preko mog beživotnog tijela i krene dalje. Odlazi. Prelazi preko mene iako još uvijek dišem. Moje srce još uvijek kuca. Polako. Jedva primjetno. Nož strši iz mog srca, lokva krvi prekriva pod. Lokva krvi pomiješana sa suzama, koje i dalje neprekidno teku iz mojih napola otvorenih očiju. Ja još uvijek živim, a on prelazi preko mene kao preko kakve jedva primjetne prepreke na cesti. Jahač na konju prelazi preko mene i odlazi drugoj. Odlazi svojoj novoj žrtvi. I tada moje srce započinje svoj posljednji otkucaj. Zadnja suza lagano klizi mojim licem i stapa se s krvlju. Tisuću ljudi je okupljeno oko mene. Tisuće ljudi gleda moju patnju. Ne obazirem se. Živim svoj posljednji otkucaj, osjećam svoju posljednju suzu i prepuštam se. Sklapam sada već mračno plave oči i tonem u vječni san. San u kojem on meni ponovno prilazi. Ovaj put s osmijehom na licu, sa nježnim pogledom svojih predivnih plavih očiju. Ne, to nije on. To nije jahač apokalpse na svojem konju. To je princ. Moj princ na bijelom konju. Moj princ iz bajke. Onaj kojeg sam čekala cijeli život. Ali, sve je to samo san. Moj vječni san kojeg sam usnula još jednom. Posljednji put. Osmjeh se pojavljuje na mojem licu, posljednja suza dodiruje pod i tu je kraj. Posljednji otkucaj dovršava tužni ritam mog srca. Ono više ne kuca. Za nikoga, pa ni za princa. Ako on uopće postoji....

Postoji princez krafna a to ti je slicno ko i princ kada malo bolje pogledas.Zato ne trebas cekati princa jer ces umrijeti od cekanja i gladi pa ni princez krafna nece biti dovoljna da te izvuce.Kreni od normalnih ljudi o kojima se ne sanja i koji dolaze i prolaze mimo paznje zbog nekog razloga

.........................................
Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem...
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći...

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
Iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem...
........................................

.....na pola duše živim ja, tu pokidat se nema šta, na pola srca još sam njen a napola umirem.....