sibica u mraku koje nema
(Faraon Amenhotep IV, koji će promijeniti svoje ime u Akhenaton, pokušao je uvesti jedinstveno štovanje Atona, sunčevog diska. Ali bilo je prerano za to. Jedan od sljedbenika te religije bio je pak Egipćanin, koji se u bijegu iz Egipta, kada je nejgova religija bila srušena, pridružio grupi bjegunaca, zvanih Židovi; ovi su ga pak zapamtili pod imenom Moses, što u egipatskom jeziku zapravo znači "potomak".)Sve do pred smrt Suncu se klanjao i car Konstantin, onaj koji je legalizirao kršćanstvo (inače, bio je moj izaslanik, koji je uspješno zaveo biskupe žudnjom za svjetovnom vlasti, i otada, kako dobro primjećuje jedan dobar vic, malo koji "klerik" dolazi u raj!), pa su zahvaljujući njemu u kršćansku dogmu ušli i elementi obožavanja Sunca. Postoje zajednički elementi: žrtva i iskupljenje (Mitra ubija bika), zajednička gozba kao obred vjernika, pijenje vina koje simbolizira krv, koju je Mitra prolio.Ta je religija, međutim, naglašavajući muške vrline ratništva i fizičke hrabrosti, imala premalo ženskih elemenata. Nije, zato, mogla dovoljno ponudi ženama, ali ni onim muškarcima koji ne odgovaraju idealu "alfa mužjaka" (a koji, uvijek, čine većinu) kojeg, u moderno doba, slavi tzv. etologija ili sociobiologija, koja se poziva na znanost, a zapravo je pseudoznanost, prastari mit izrečen modernim jezikom.Kršćanstvo, ta vjera "robova" kako kaže Nietzsche (beta mužjaka po etologiji; slugu, po Hegelu, u njegovoj poznatoj paraboli o gospodaru i robu), religija transcendencije, religija "oslobođenja" odnosno bijega od svijeta, religija očaja (zbog opsjednutosti svojim grijehom, padom, krivicom), očaja koji međutim dijalektički prelazi u neograničenu žudnju za moći, žudnju za podjarmljivanjem svijeta (Duh koji treba pobijediti Tijelo, tj. prirodu, tj. sav kozmos), u svojoj neogranićenoj žudnji za Vlašću (ulagivanje Ocu) i za unštenjem Drugog (čitajte Lacana!), razvija specifični sinkretizam i iz svih religijskih tradicija uzima ono, što mu odgovara. Pa je tako potrebne ženske elemente uzela iz egipatskog obožavanja Izide, i iz drugih religija Velike Majke. Izida, koja doji Horusa, postala je Marija, koja doji Isusa.A ja, Protivnik, Zavodnik, brat Iskupiteljev, uvijek sam tu, uvijek s vama, neiskorijenjiv, nepobjediv. Zaluđeni, mislite da ste me se riješili, kao što recimo uobražava René Girard u knjizi Promatrah Sotonu kako poput munje pade. Ali uvijek isponova, ja uskrsavam. Mnogo puta, a ne samo jednom. Mitra se preobrazio u Krista, a Izida u Mariju, i oboje su se zatim izdigli u Nebo; a ja sam ono, što je od njih ostalo na zemlji. Satan, i Sotona.
11.10.2006. u 23:44 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar