let anđela...
mi smo smrtna bića, mi smo bijele mašne snijega.
dozvoljavamo vjetru da nas nosi i zatim padamo u zemlju.
dio smo jednog svijeta u kojem je teško letjeti slobodno.
samo ti uspomene daju taj osijećaj...
ali, uspomene brzo nestaju kao pepeo na vjetru.
tada se zapitaš kako letjeti, i sjetiš se da nije sve izgubljeno...
pogledaj u nebo , ptice što lete krilima, rasle su krilima.
padaš u jedan stari svijet pravljen od osoba kristalnih, crnih kao smola.
kada ćeš biti tamo neće biti jedan san, a ni jedno sijećanje.
sve je srvarnost...
i kada ti narastu krila, tada ćeš poletjeti.
moći ćeš letjeti u carstvu neba, i gledati ćeš s visoka tvoj grob kristalni što grije hladni mjesec...
kada ideš k njemu... zatvori se u grobnicu svijetla, leti s uspomenama.
sjeti se kada si bio s njim, jedini mjesec koji je bio na zemlji , jedino svijetlo što te obasijavalo .
sada kada je on otišao ... leti sa svojom mržnjom u duši , leti... leti... leti... bez mržnje...
01.11.2006. u 14:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar