više, više...
kada ćeš u širini tvog prošlog vremena naći moje sijećanje,
sliku koja je u mom sijećanju izblijedila,
zajaši vatrenog konja želja nemogućih,
preleti rijetke doline tuge i snova,
odapni strijelu smrtonosnu sa prstima što drhte upirući u moje misli.
kada će te tvoja lažna hladnoća napustiti samo za trenutak, i kada ćeš opet biti žito i grožđe i sunce na koži,
gledaj mijesec na nebu pustom iznad tebe,
vidjet ćeš tisuću rijeka koje nikada nećemo preći zajedno.
sjeti se svih zemalja koje smo napustili obučeni u naša sijećanja razbijena, izgubljena, kao jedan golub umirući.
spremi naša sijećanja, natovari na svoja pleća otporna, nosi uvijek sa sobom da ih raspjevana tišina obasijava.
više, više i više, za tanko vrijeme naših malenih života...
02.11.2006. u 20:41 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar