spem reduxit

bio sam u nekom kampusu u americi (neostvarena želja za odlaskom na MIT? , makar je MIT u Bostonu koliko se sjećam)...sa nekih par amera dvadesetogodišnjaka....bila je neka čudna, napeta atmosfera....istina, to mi je najbitnije u snu, to je ono što pamtim..."atmosfera"...ne radnja, ni tekst, ni didaskalije,....samo atmosfera....atmosfera nečeg lošeg što visi u zraku...
odjednom se mjenja scena...i ja sam u nekoj apoteci i jedna žena želi silom nešto kupiti ali je puno ljudi ispred nje...ja se guram naprijed (viši za glavu od ostalih)i kupujem joj te dvije stvari....neke plave tablete (viagra?) i nekakvu boćicu sa crvenom tekućinom....bakica je jako zahvalna, ja joj pričam kako mi je amerika uvijek bila super zanimljiva za posjetiti na neko vrijeme, ali da kad sam sad tu, da mi nije lijepo živjet ili radit u njoj....
samo smo nas dvoje vani, nigdje žive duše, osjeća se neka zlokobnost, vrijeme je sivo i mislim u sebi da si nikad nisam tako zamišljao Maine (samo slučajnost, ili neki "ostaci" Kinga, da sam se baš našao u Maineu)
....vozim se u autobusu i spavam ili drijemam na stražnjoj klupi, a sa svake strane po jedan čovjek od kojih30 godina (vršnjaci)... oboje spavaju, i guraju se na mene što mi diže živac,,,....ovaj s desne strane se cijelo vrijeme naslanja na mene i počinje me živcirati......još se smiješka pritom, ali mi je njegov smiješak odbojan i zlokoban.....
i onda se sjećam njegove rečenice, rekao je, s tom malignošću, s tim odvratnim osmijehom: "bogu je trebalo 7 dana da stvori svijet....a nigdje ne piše koji dan je stvorio krevet, možda ga On nije niti stvorio..."
ne odgovaram mu, a ovom s lijeve strane govorim da se ne naslanja na mene i da stiša walkman, da mogu drijemati....
izlazim na stanici i sa nekog višeg nivoa ceste, po metalnim se štengama spuštam na glavnu ulicu....sve je puno žutog lišća,nebo je i dalje sivo, sad sam skroz sam....sad osjećam sve jače i jače to "zlo"....ali ne osjećam strah, samo sam tmuran i oprezan....
i odjednom, dolazi poruka....gledam na sat (inače nemam sat) i čitam poruku....i kako sam pročitao poruku, tekući kristali (LCD) na satu su se počeli razlijevati....u snu sam pročitao poruku, ali je se ne sjećam....
nije to pisalo doslovno....ali sam u tom trenu osjetio užas i zbunjenost, gubljenje tla pod nogama, očaj.....jer sam shvatio da je Maine stvarnost....da je Maine sad i tu!.....a da je 33 godine života u Zagrebu, bilo samo san.......
.....jedan jedini san koji je "odglumio" čitav moj život !!!!!
odjednom, na odmorištu, još na štengama, na međuplatformi, vidim ovu dvojcu iz busa kako stoje i gledaju me, stoje i smiješkaju se, nakaze, njihov nakazni osmijeh.....uhvatim prvog za jaknu i sa neshvatljivom lakoćom ga bacam dolje na cestu....on se raspadne.....nestane, nema tragova krvi, baš ničega.....isto napravim i sa drugim.....
i tada konačno taj strah koji ćutim počinje ulazit u mene...u tom trenu Simpatikus počinje raditi ko lud....počinjem se bojati.....i...pljunem iz sve snage.....pljuvačka odleti desetke metara dalje i rasprsne se u hiljade kapljica....kao kad "Canadair" izbaci vodenu bombi iznad požarišta.....i tako se okrećem oko sebe i pljujem....svih 360 stupnjeva.....cijeli krug.......kao da postavljam oko sebe neku magičnu zaštitu,....nevidljivu, kojoj jedino vjerujem........
.....kao da je to što pljujem sveta voda.....

kvragu zašto one prave pjesničke uratke ne mogu pročitati ili ih stalno ostavljam za kasnije a ovo sam pročitao skoro u jednom dahu?? Valjdas jer piše negdje "amerika", to uvijek pali. Ne baš u pozitivnom smislu -ali ni tekst nije baš pozitivan ;)

vidim, i ti znaš, još sanjajući, ili bar prisjećajući se, sam sebi snove izanalizirati :)) sanjamo u slikama, a verbaliziranjem su nam jasniji, ili si samo gledao previše Buffy epizoda :)))))

ali meni niš nije jasno....ne vjerujem, nevjernik sam jebemu :-(((

Duncan da si čisti nevjernik ne bi pisao ništ, samo bi visio s nekim dečkima na pivi... imalo bavljenje razlikama između muškog i ženskog načina razmišljanja (npr pisanje blogova s bar jednom prostoproširenom...) već je duhovnost ili, da ne budem prepotentan, razgovor s Bogom.

ok duhovnost je jedno...i ona je ono što neke ljude drži na životu... a vjernik jesam, vjerujem u ljude... ne sve ali u neke...koje znam...i one koje neću nikad upoznati... a što se tiče boga, tu sam loš vjernik....zazivam ga samo kad je gadno....a inače ga ne trebam...