Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Čekaš me sa srcem na dlanu i čežnjom u grudima, da nas vječnost trenutka spali u jedan tren. Dalek je to put, koliko sam već puta tako čekala. Mjesec se prazni, hladno nagnut na jednu stranu, nebo boje mog kamena obješenog oko vrata pokazuje mi dvojnost toga, koliko mi je dalek put i koliko još noći boje mog kamena trebam proći da bih te našla tamo gdje si oduvijek bio.

Jedan me iskričar ili iskrica, nisam pogledao profil podsjetio na jednu staru pjesmu, ali i jednu veliku istinnu, koja je odgovor na tvoje pitanje (mislim da nedostaje upitnik na kraju tvoje vječnosti trenutka...:-)))
Que sera, sera,
Whatever will be, will be.
The future's not ours to see,
Que sera, sera,
What will be, will be.

Ako život živiš kao pjesmu, i bit će ti pjesma!

Moj život je pjesma :) i to šansona Jacquesa Brela ili Edith Piaff, Dalide ili Charlesa Aznavoura, Leonarda Cohena ili Tony Braxton - just don't break my heart.

"Tko nevjerne usnice čeka, sa okusom meda i mlijeka, taj usne tvoje zna, Barbara, taj ime tvoje zna, Barbara. Taj zna da je postelja tvoja, od trnja i cvijeća svih boja, taj usne tvoje zna, Barbara, taj ime tvoje zna, Barbara..." Rade Šerbeđija

La Vie en rose (RUŽIČASTI ŽIVOT)
E. Piaf - de Louiguy

Oči spuštena pogleda preda mnom,
izgubljena osmjeha na usnama
to je portret bez uljepšavanja
čovjeka kojemu pripadam.

Kad me uzme u naručje
i stane mi govoriti
ja vidim ružičasti život.
Govori mi riječi ljubavi,
svakodnevne riječi,
mnogo toga.
Unosi u moje srce dio sreće
i ja znam:
On je za mene, ja sam za njega,
u to mi se zaklinje.
Kaže mi da je to za čitav život
i ja to znam
slušajući svoje srce kako tuče.

Ljubavne noći ne prestaju,
velika me sreća obuzela.
Sve muke i tuge zaboravljam.
Sreća! Od sreće ću umrijeti.

Tko mi to kuca na vratima u snenim kasnim satima? Da li je prolaznik, što žeđa sam il' dragi kojeg čekam ja? Ako je prolaznik nepoznat, dat ću mu čašu vina, ako je dragi meni znan, dat ću mu srce, nebo i san...tko mi to kuca na vratima, u snenim kasnim satima?

Čini sem da sam preumoran za kucanje... Možda sutra, a sad odoh spavati... :-)))

Mjesec se prazni hladno nagnut na jednu stranu :) moje vrijeme traje toplo okrenuto na zapad :)

Eto, i ja kad pišem stihove, eseje, uvijek pred očima imam osobe i trenutke koji su me na pisanje inspirirali. No, često mi se događa da ono, što je bilo namjenjeno sasvim konkretnim osobama i sasvim konkretnim trenucima mog života, postane porukom za neke druge situacije i neke druge osobe. U književnosti to zovu univerzalnom porukom, iako sam se ja uvijek protiv tog termina borio, no sad uviđam da sam imao krivo, jer i samom mi se događa da moje poruke postanu univerzalne... Zato, ako netko objavi svoje misli i emocije na weblogu javno, onda su te riječi namjenjene svima i svatko se može osjetiti pozvanim da su baš njemu namijenjene... A prvotna inspiracija pisca postaje samo njegov osobni emotivni dnevnik... Zato delikatesa, točno, ja osjećam da su te riječi i meni namjenjene... Iako, ne samo meni... :-)))

Već sam dobivala takva pitanja "kome pišeš takve tekstove?" :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr